Po staroj šumskoj uredbi, sve šume u Srbiji, na koje nije imao niko zakonitih dokaza o svojini, smatrane su kao opšte-narodno dobro.
U tim šumama uživala su popašu i žiropađu sela, u čijim su se atarima šume nalazile; za ovo uživanje nisu državi ništa plaćala, nego im je bila dužnost te šume čuvati i paziti da se ne upropaste i ne razgrabe.
U god. 1884 upisate su ove šume u popisne knjige, na ime pojedinih opština i sela, i od tada je na iste plaćat porez državi.
Da li je ovo plaćanje uslovljavalo samo uživanje, ili se je na osnovu njegovu mogao zaključiti i pravo svojine, u to se ne mislimo upuštati, namera nam je samo, da progovorimo nekoliko reči o tome, kakovu korist imaju sela od ovih šuma.
Ovo pitanje nametnulo nam je se zbog večitih žalba na sve dosadanje komisije za ograničavanje šuma, koje su oduzimale ovakove šume u korist države, i na taj način, po navodu žalilaca, upropastile pojedina sela.
Da se uzmogne oceniti, u koliko su pojedina sela oštećena oduzimanjem šuma, koje su ona smatrala kao svoju svojinu, bez sumnje je potrebno, da se najpre ocene koristi, koje su niz tih šuma imala do sada, i koje u buduće iz njih očekuju.
Mi smelo tvrdimo, da su gotovo sva sela imala od tih šuma samo štetu, i da u buduće, ostanu li u njihovoj svojini, neće od njih imati nikakve koristi. Ovo naše tvrđenje pokušaćemo da dokažemo.
Nama je, pre svega, vrlo dobro poznato, da velika većina naših sela, odnosno sva redom sela koja su nama poznata, plaćaju porez na ove šume naročitim prirezom, koji se kupi od seljana. Poznato nam je, da pored toga prireza plaćaju seljani popašu, žiropađu i taksu na drva za domaću potrebu, pa čak i objava za suva i ležeća drva ne može se besplatno dobiti, i za nju treba dati ako ništa drugo, a ono bar kmetu na kavu. Šta više, pored sviju tih taksa, poznato nam je na žalost, da mahom sva ta sela imaju dugovane poreze na seoske šume, a kod ponekih dostiže ona tako basnoslovnu sumu, da sva šuma, zajedno sa zemljištem, ne vredi toliko. Poznato nam je, da poneka sela, koja su imala na uživanju više od 1000 km. šuma, nisu imala ni toliko prihoda, da plate čuvara za svoju šumu, nego su je čuvali pod kuluk.
Kad svemu tome dodate odredbu zakonsku o besplatnoj žiropađi i drvima za siromašna lica, a vrlo niskoj taksi za imućnije, kad znate da drva za domaću potrebu u seoskoj i državnoj šumi izdaje jedan te isti šumar, da se to izdavanje vrši u državnoj šumi besplatno po zvaničnoj dužnosti a u seoskoj po naplati dijurne, kad se sve to zna, onda se odista mora nametnuti pitanje, odakle i zašto tolike žalbe na dosadanji rad komisija.
Mogao bi kogod navesti za uzrok bojazan, da bi te blagodeti u državnim šumama mogle biti u buduće dokinute, ali taj uzrok je besmislen, jer su te blagodeti zajemčene zakonom, i zakone nam neće ni u buduće krojiti Kinezi nego mi sami kao i do sada.
Drugi je uzrok tome ovaj:
Stanite sa siromašnijim i neuglednijim seljakom, pa razgovarajte o tim stvarima, uvek će vam dati odgovor: „Kamo sreće, da država, ove šume uzme u svoje ruke, jer ovo je naopako što se radi, nekome i kapom i šakom, a nekome baš ništa.“
A stanite sa predsednikom i kmetom, otpočnite razgovor sa ovim gazdama koji su nekad kmetovali i nadaju se opet kmetovati, pa ćete čuti kako je to naopako, kako je to otimanje, da će selo usled toga propasti, narod se mora seliti, da treba najuriti komšiju i t. d.
Ko prođe kroz narod, porazgovori se sa sirotinjom i gazdašima kazaće mu se samo od sebe, zašto te seoske šume ne daju ama baš nikakova prihoda, i zašto pored toga, što su one na teretu seljanima, postoje tolike žalbe protiv oduzimanja tih na samovlastan način zauzetih šuma. —
Toliko o dosadanjem prihodu, a sada još nekoliko reči o tome, čemu se imaju sela u budućnosti nadati od ovih šuma.
Sve uređene države gospodare sa svojim šumama na principu trajnog gazdovanja, i to kako sa državnim tako i se seoskim, a kod ovih poslednjih mora se još veća pažnja na to obratiti, jer su one dužne svake godine davati stalan kvantum drva svojim seljanima, za svakogodišnje domaće potrebe.
Rukovati sa šumom na principu trajnog gazdovanja može samo čovek, koji se je za to spremao, a takova čoveka držati na malom kompleksu šume, ne isplaćuje se, naročito ne, pored ostalih izdataka, koje ovakovo gazdovanje zahteva.
Ne urediti šume na tome principu, znači šume sasvim upropastiti, kao što su neka sela već i učinila, a pošto šume u veliko uplivašu na opšte interese, to državna vlast, koja je dužna opšte interese naroda da štiti, neće moći ni smeti dozvoliti upropašćavanje šuma.
Sela će biti u budućnosti prinuđena, da ove šume urede, što će stajati dosta materijalnih žrtava, a bog zna kakvu korist od tih omanjih šumskih kompleksa ne mogu ni onda očekivati.
Naše je ubeđenje, da pojedina sela nemaju ni malo razloga otimati se za ove šume, koje država prisvaja ne samo na osnovu prirodnog prava o svojini, nego u najplemenitijoj nameri, da na taj način koristi i svakog pojedinca i sve nas zajedno.
Mi smo uvereni, da je mnogo bolje ostaviti državi rukovanje sa šumama pomoću, za taj posao, spremnih ljudi, pa bez ikakove glavobolje dobivati iz šume sve što nam treba, bilo besplatno, bilo po sniženoj taksi, nego dati šume u ruke sukmetica, da ih oni upotrebljuju za potkusurivanje svojih interesa i za agitaciono sredstvo prilikom izbora predsednika i kmetova, pa dok se mi odrasmo plaćajući večitu dugovanu utrinsku porezu, dotle oni rukuju sa šumom, kao sa svojom prćijom.