Beogradske gimnazije

U svima beogradskim srednjim školama završena su predavanja; đaci se razilaze kućama, na dvomesečni odmor.

Taj odmor vrlo im je potreban ne samo zbog suviše velikog broja časova i predmeta, koje preko cele školske godine imaju, nego i zbog rđavih zgrada, u kojima su smešteni. Ništa nije preterano tvrditi, da su učionice beogradskih škola prave grobnice, u koje, zbog našeg nemara, živu svoju decu sahranjujemo. Uzmite ma koju od tih škola, zavirite ma u koji razred, pa ćete svuda jedno isto naći: niske, male, vlažne, olupane zgrade, koje se nizašta na svetu ne bi mogle upotrebiti, a mi ih za škole upotrebljujemo.

Ne treba ih opisivati, svi ih znamo. Prva beogradska gimnazija nalazi se u onoj staroj Preparandiji, u kojoj se pre toga, dok je zgrada još bila bolja i novija, bile štale. Štale su bile i one sitne zgrade u kojima se sada nalazi druga beogradska gimnazija, a ništa nije bolja ni treća, ona od Vaznesenske crkve. One đačke bune još su svakome u uspomeni.

Svi mi to sve vrlo dobro znamo, počevši od ministra, pa do poslednjeg famulusa; znaju školski lekari, znaju nastavnici, znaju sanitetske i policijske vlasti a opet sve ostaje po starom. Obećava se zvanično, da će se u najkraćem roku popraviti, da će skoro da se zida, pa niti se što zida, niti popravlja. Preko leta, dok su đaci raspušteni, premažu se malo malterom pukotine, olepe zidovi, zamažu rupe i zakrpe olupotine i time je onda sve učinjeno, što se misli da treba učiniti.

Preko pola miliona dinara gotovog novca leže međutim i čekaju, da se zidanje bar jedne beogradske gimnazijske zgrade počne. Ako pitate zašto se to već ne počinje dobićete trista odgovora i naći ćete na kraju krajeva da niko nije kriv. Niko kriv? Neko mora biti kriv za taj besprimeran nehat, u Ministarstvu prosvete, građevina, ma gde, tek neko je kriv.

Direktor jedne beogradske gimnazije, znajući po dosadašnjem radu nadležnih faktora, da će zidanje te nove velike zgrade otpočeti na kukovo leto, smislio je bio jedan način, da ne ošteti državu, a opet da pomogne đacima. Stručni inženjeri napravili su u bili detaljan plan, kako bi se od nekadašnje jednospratne realke na Kalemegdanu mogla napraviti dvospratna zgrada, u koju bi se onda mogla da se smesti cela jedna gimnazija. Predračun nije bio veliki, nešto malo viši od jedne godišnje kirije, koju sad ta gimnazija plaća za one svoje straćare. Ministarstvo građevina pregleda i odobri plan, Ministarstvo prosvete da svoj pristanak, samo treba da počne da se radi čim nastanu ferije i sad najedared, niko ne zna ni zašto ni kako, ministar prosvete povlači svoju odluku, ne dopušta da se novac privremeno uzme iz onog fonda i tako ništa neće da se radi.

Ostaće opet sve po starom. Opet će se pukotine zamazivati, rupe lepiti, zidovi kruniti, a kad leto prođe i deca opet u školu pođu, dočekaće ih isti oni ćumezi, iste one grobnice, u kojima su i dosad bila. Ono malo rumeni u licu što za ova dva meseca budu dobili iščeznuće ubrzo u tim kosturnicama zbog vlage i zbog smrada. Niko o tom ne vodi računa, niko i ne haje, što će nam podmladak izgledati kao porod samih blesana i alkoholičara. Srbija je ovo, zemlja u kojoj nehat i šeprtljanstvo caruje i vlada.