U Staroj Srbiji i Maćedoniji ništa ne valja. Izveštaje stranih listova o pobuni turskih vojnika potvrđuje i naš bitoljski dopisnik. Depeše iz Soluna javljaju da su u bitoljski i solunski vilajet prodrle mnoge revolucionarne čete i da su Bugari čak vršili nasilja nad grčkim stanovništvom. Protiv ovih četa poslata je vojska, vojska gladna i gola, koja već nekoliko meseci nije primila svoju zlehudu platu. Ovo pitanje o plati je najozbiljnije i već je došlo u vrlo zaoštrenu fazu jer se neplaćeni vojnici naplaćuju i silom iznuđuju hrane od onog golog i gladnog stanovništva koje je posle prošlogodišnjeg ustanka ostalo bez kuće i kućišta.
Porta je pre neki dan uveravala bugarskog diplomatskog agenta u Carigradu, g. Načevića, da će se onih sto bataljona redifa koji su smešteni u bitoljskom, solunskom i kosovskom vilajetu raspustiti kućama i doista je o ovome prekjuče već izašla i carska irada, ali redifi neće da idu sve dotle dok im se ne izda plata. Ovi zahtevi su bili tako burni da je došao skoro do otvorene pobune i tako se ovi ljudi još ne mogu da raspuste svojim kućama nego samo svojim nasiljima izazivaju još veće nezadovoljstvo među stanovništvom u Staroj Srbiji i Maćedoniji. S druge strane se i same turske vlasti boje da, kad se turska vojska smanji, revolucionarne čete ne otpočnu opet energično borbu, — bojazan opravdana prema glasovima koji stižu iz Soluna i Bitolja. Ali prisustvo gladne i gole turske vojske može samo da pogorša situaciju.
Sve ovo stvara jedan naročiti položaj i Stara Srbija i Maćedonija još uvek čine utisak jednog strahovitog barutnog magacina. I sami članovi bugarske vlade vrlo su podeljeni u pitanju o maćedonskoj politici i oni se i ne žure mnogo da preduzimaju mere koje bi odgovarale o sadašnjoj situaciji. Tako Bugarska neće da demobiliše ni jedan deo svoje vojske. Za vreme osustva bugarskog ministra vojnog, pukovnika Savova, sofijski ministarski savet rešio je da se za vreme žetve petnaest hiljada bugarskih vojnika otpuste svojim kućama; ali je ministar vojni, čim se vratio, uništio ovo rešenje i u svome govoru oficirima, prilikom jedne smotre, izjavio je da on smatra za potrebno da vojsku drži u pripravnosti za svaki slučaj i da ovaj trenutak nije tako zgodan da se brojno stanje vojske smanjuje.
Ova izjava i ako još ne znači nikakvu pretnju ipak je očevidno bojazan od mogućih zapleta. Iz nje se ujedno vrlo jasno vide dve suprotne težnje u politici sofijskoga kabineta. Ovo držanje pukovnika Savova može vrlo lako da izazove ministarsku krizu jer predsednik ministarstva svakojako ne može dopustiti da ga ovako javno dezavuiše jedan član kabineta. Ali kad se zna da je bugarski knez naklonjen i da snažno potpomaže pukovnika Savova, koji je samo izvršilac kneževih želja, onda je teško pogoditi da li će knez žrtvovati njega ili će dopustiti da zbog njegova držanja izbije kriza celoga kabineta.
Najverovatnije je da će se obe strane zadovoljiti rešenjem, da se odluka ministarskog saveta prosto obustavi na neodređeno vreme.
Kao što se vidi položaj na Balkanu nije ni malo ružičast; on može svakog trenutka dati povoda stranoj intervenciji koja se može samo da završi na štetu balkanskih država. Samo iskren savez između Srbije, Bugarske, Crve Gore i Grčke može dati najpouzdaniju garantiju da „Balkan balkanskim narodima“ ne postane jednoga dana samo šuplja fraza.