Ovih dana doputovao je iz Stare Srbije jedan naš prijatelj, koji je tamo više od godine proveo a i ranije sa tamo dve godine bavio, te dobro poznaje tamošnje prilike. Mi smo ga umolili, da nas obavesti o nekim tamošnjim aktuelnim pitanjima, i na ovom mestu iznosimo taj naš razgovor onako, kako je tekao, jer držimo, da će on i širu publiku interesovati. Na pojedina mesta iz tog razgovora mi zadržavamo pravo, da se opet vratimo.
— Vi me, Gospodine, pitate o nekim pojavama u ovome kraju, odakle sam došao, a naročito bi želeli da znate, šta je sve u stvari od ovog silnog galimatijasa, koji se specijalno, o t. zv. „dečanskom pitanju“ mogao čitati u jednom delu naše žurnalistike. — Ja doduše nisam ministar, niti kakan državnik, — ali pošto ste Vi novinar, to onda ovo izgleda kao neka vrsta intervjua. Ja nemam ništa protiv toga, da ovaj naš razgovor oštampate u Vašim novinama, šta više, je evo lično jamčim za sva pozitivna tvrđenja, koja Vam budem ovde iznosio. Moji nazori pak, osnovani na tim faktima, mogu biti čisto subjektivni i ja ih nikom ne naturam.
No pre no što pređem na samu temu u užem smislu, ne mogu, a da ne dodirnem neka stalne pojave, u našem beogradskom društvu i u jednom delu naše žurnalistike. Primetio sam i sad, a i ranijih godina, da je kod pojedinih članova naše inteligencije veoma u modi, da u datoj prilici pokažu svoje quasi živo interesovanje za naš prosvetni rad u Turskoj. Većina Vas saleće pitanjima, a vrlo često i savetima, koji na vas, kao na poznavaoca onih prilika i posmatraoca na licu mesta, imaju samo jedan efekat, a to je: komičan. Pošto su Vas ta gospoda saslušala (ili nisu), onda obično počinju time, kako se tamo ništa ne radi; kako sve naopako ide; kako su ličnosti nepodesne; dalje, kako bi trebalo tamo raditi ovako i onako, itd.
Pošto ste takvog jednog patriotu trpeljivo saslušali do kraja, a Vi ga onda zapitate: „a, molim Vas, Gospodine, Vi ste svakojako bili u onim krajevima?“. Patriota sažaljevajući Vašu naivnost odgovori: „pa i Vi niste videli piramide, — ali zato znate kako izgledaju…“ prema takvim argumentima se naravno ućuti.
To su Vam junaci na reči, koji tako vole, da besede i da savetuju, a koji neće ni za nekoliko dana da napuste svoj beogradski komoditet, pa da se malo lično osvrnu po onim krajevima; jer, znate, lepše je sedeti ovde na pivu, nego putovati po onim krajevima. Međutim u beogradskoj publici imamo i junaka na — „delu“! to su Vam Gospoda, kojima slava Sarafova-Mihajlovskog ne da, da spavaju; to su Vam Gospoda, koja videći, da će bez njih propasti Srpstvo, junački se zaodenuše desetostrukim pancirom apsolutno lične bezbednosti pa — sa pivskih stolova beogradska restauracija „organizuju akciju“. Koliku su beskrajnu ignoranciju i zločinačku lakomislenost ti ljudi pokazali, — to je jasno iz rezultata te njihove „akcije“ a i kud će ti ljudi, i baš ti ljudi, imati u tim stvarima nekog iskustva i nekog razumevanja!? — — oni su Vam izigravali „patriotu“ „kao sport u svojim slobodnim časovima, a sa veštinom jednog amatera početnika…
— To vam je naša publika. Molim Vas, Vi ne razumete: daleko je od mene, da generališem — a naša žurnalistika, — odnosno veći deo njen? Ona je prosto veran izraz misli i osećanja te takve publike. Kakvih sve članaka nećete naići u našim novinama o pojedinim ličnostima i prilikama tamo u Turskoj! Ti članci su rezultat spekulisanja dopisnikovog sa ignorancijom urednikovom, — — i otuda, onda, treba da se publika obaveštava! Pojedini nevaspitani i nedisciplinovani činovnici upotrebljuju novine kao oruđe, a polje našeg prosvetnog rada u onim krajevima kao teren, na kome raščišćavaju svoje razne više ili manje prljave lične račune! U tome se često puta tako daleko ide (ovde imam, između ostaloga naročito baš i dečansko pitanje na umu), da to takvo pisanje ima često direktno veleizdajnički karakter. U drugim državama, koje su malo prosvećenije od nas, a gde takođe postoji slobodna štampa, sve novine dobijaju direktivu, po kojoj imaju da pišu o spoljnoj politici, — i baš zato, što se te novine bez izuzetka strogo drže te direktive, baš zato i jesu one najmoćniji činilac u poslovima spoljne politike dotične države. Dok međutim, kako je kod nas? Pod okriljem slobodne štampe, svaki polupismen (ili ako hoćete i nepismen) urednik tera spoljnu politiku na svoju ruku; ne osvrćući se ni levo ni desno taj Vam čova „natrukuje“ sve, što mu iole senzacije obećava. Svejedno je njemu, ko mu dopis daje; još mu je više svejedno, dali je to istina ili nije (proveravati: to je biti se [nedostaje reč], — glavno je da se tu neko grdi, da se napada politički (a najčešće lični) protivnik, i da ima što više „senzacije, jer, znate senzacije, to traži publika!
Za takve novinare svuda u svetu postoje paragrafi u krivičnom zakoniku, jer se tamo sloboda štampe malo drugače shvaća, nego ovde kod nas. Samo u nas mi vidimo, kako se prosto neverovatno drsko po novinama laže i kako se bestidnošću jedne kokete tretiraju stvari najdelikatnije prirode. Dali ima koga, koji pomišlja na to; koliko takav način pisanja sramoti naš ugled; — i koliko se time direktno onemogućava svaki naš uspešan prosvetni rad u onim krajevima? Mi u Turskoj čitajući takve dopise, često se pu ta krstimo i rukama i nogama, ne mogući se dovoljno načuditi, da se ovde u opšte sme dopustiti takvo jedno pisanje. I, ako se po koji put desi, da mi tamo direktno na našoj koži ne osetimo posledice takvog pisanja „naših patriota,“ onda moramo i nehotice reći, da su Turci najplemenitiji i najslobodoumniji narod na svetu!…
Ceterum censeo: sloboda štampe je za ljude, — a za mečku je batina. Znam dobro, da je ovo vrlo nepopularno, — ali isto tako znam da je to: zdravo i tačno! —
A sada, posle ovog uvoda, da se vratimo na užu temu našeg razgovora, na t. zv. „dečansko pitanje“.