Dečanska pitanja ima upravo dva; jedno je „pitanje“ pod znakom navođenja, a drugo je bez; jedno je postalo iz najprirodnijih povoda i videćete odmah, kako se razvijalo, — a drugo je stvorila, izmislila jedna izvesna klika, a za ovaj specijalni račun; o jednom ću Vam govoriti, a drugo ću (objašnjenja radi), dodirnuti. —
Pravo dečansko pitanje je jedna veoma prosta, čista i jasna stvar. Vi znate, pod kakvim je teškim prilikama ta naša najslavnija zadužbina životarila; međutim samo onaj, koji je bio u ovim krajevima može sebi stvoriti tačnu sliku o mukama i patnjama ovog našeg jadnog naroda tamo. Njegov život, njegova čast i njegovo imanje: sve je to ostavljeno na milost i nemilost besnoj životinji arnautskoj. Ako su mu Arnauti Skila, — turske vlasti su mu Haribla: Zaštite nema nigde, a valja znati, da takvo jedno stanje na vrlo vešt i metodičan način podržava onaj, čija politika na Balkanu ima ovaj dupli cilj: večitim neredima u tim krajevima ubediti Evropu o potrebi intervencije i onda, u eventualno okupiranim provincijama zateći jedan slomljen srpski živalj, nesposoban više ni za kakav otpor.
Eto, u sred takvog jednog našeg kraja ima da se održava Dečane. A da bi naša nesreća bila puna, dodajte još i to, da smo mi u poslednje vreme imali veoma nepodesne kaluđere u tom manastiru (naročito zloglasnog Joanikija); koji su od svoje strane doprineli sve, da manastir sasvim upropaste. Blagodareći rodoljubivim ljudima grdan dug manastirski pre dve godine je isplaćen, — ali sad je valjalo stvoriti takve pogodbe koje će zagarantovati opstanak manastirski do onog trenutka, dokle zar jednom ne kucne čas Srpske Zore.
Imajući, na žalost, samo rđava iskustva sa našim, kaluđerima, dođu ljudi na misao, da pozovu braću Ruse. Mitropolit Nićifor obrati se igumanu Kirilu nastojitelju kelije Jovana Zlatoustog u Sv. Gori (njega je još u Carigradu poznavao), odnosno njegovom povereniku Varsenofiju i predloži im, da pod izvesnim uslovima [nedostaje reč] upravu manastira Dečana. Ovaj se međutim nije upustio ni u kakve pregovore, sve dok nije o tome konzultirao sve one faktore, u čijem je delokrugu i nadležnosti briga o takvim stvarima. To je bilo u jesen (septembra) 1902. godine.
Ti merodavni faktori prihvatili su predlog, koji je formalno uputio mitropolit Nićifor Zlatoustovcima, motivišući (ti faktori) svoj pristanak ovako (pod 29. septembar 1902.): Rusi bi zaista uveli red, poslužili bi kao učitelji našim kaluđerima, uredili bi imanje; samo prisustvo ruskih podanika podiglo bi bezbednost našeg tamošnjeg življa, a njihovo prisustvo bilo bi i moćnija brana protiv onog našeg dušmanina, koji nam je tamo još opasniji od turske čalme. To su motivi, a uslovi, na čijoj osnovi bi se pregovori vodili, bili su (po citiranom) sledeći: obezbeđenje bezuslovnog starešinstva i vrhovnog nadzora našeg crkvenog starešine u Eparhiji raško-prizrenskoj; dalje, ograničenje broja kaluđera i ograničenje vremena bavljenja. Rusi bi dakle bili jedino sabraća u manastiru, a iguman starešina bio bi srp. kaluđer.
Eto, na tim osnovama nadležnih faktora imao je da se zaključi ugovor između mitropolita Nićifora i Zlatoustovaca. Decembra meseca iste god. (12/12 1902) — molim Vas imajte na umu, da su u ovoj aferi datumi od najveće važnosti — Nićifor je učinio privremeni ugovor, a januara 1903. i definitivan ugovor, koji je zajedno sa tadanjim prištevskim tutorom dostavio zainteresovanima ao već svršen čin (2/2 1903) i koji je (ugovor) po svojoj suštini znatno otstupao (a na našu štetu) od gore citiranih uslova. Tadanji zainteresovani su sve to prećutno primili k znanju; prećutno bez protesta, implicite sa odobravanjem. Da su pak oni to smatrali kao svršen i punopravan čin vidi se naročito jasno i potome, što su dotični nadležni još u aprilu mesecu 1903. god. u nekoj carigradskoj metohskoj stvari pregovarali sa Zlatoustovcima kao sa upraviteljima manastira Dečana. —
Ovo su Gospodine, fakta, koja se ne dadu poreći, a koja su za svakog pametnog čoveka jasna i za poštenog ubedljiva. —
U zbilja nerazumljiv i konfuzan stadijum počinje ova afera ulaziti tek na 3—4 meseca pošto je potpisan taj definitivan ugovor. Sa naše merodavne strana kao posle neke potpune amnezije, zaboravivši sve ono, što je bilo i ne vodeći apsolutno nikakve notice o dotadašnjim faktima, — dotični tadašnji nadležni otpočnu sad jednu sa svim ordinarnu kampanju, prvo protiv onih, koji su u prvom početku razvoja ovog pitanja učestvovali (još pre ugovora), a drugo protiv samih Rusa. Ti isti, koji su braću Ruse umolili i pozvali da dođu, koji su s njima ugovor učinili, — ti isti sada zaustavljaju ruske kaluđere na putu, ne dadu im da idu u Dečane, šalju tamo jednog srpskog kaluđera sa zadatkom, da ne pusti Ruse unutra, jednom reči, na jedan glup, apsurdan i skroz nepolitički način vređaju one iste, koji su pre nekoliko meseca pozvali i s njima ugovor vezali.
Vi me gledate sa najvećim čuđenjem, — a ja na to samo mogu da slegnem ramenima i da kažem: takvo držanje i ponašanje ne može ni sam Gospod Bog razumeti. No, naravno, ovo je nerazumljivo samo sa gledišta racionalnog, — međutim sa stanovišta sitnih ličnih računa dâ se sve objasniti.
Trebalo bi baciti blatom na političke protivnike, te za tu svrhu jedan deo štampe nije našao ništa zgodnije, nego da pod maskom nekog vajnog patriotizma izabere jedno tako delikatno i čisto spoljne pitanje, da ga personificira, da mu priveže kantu za rep pa da ga potera niz Terazije.
Da li je taj deo štampe zadovoljan sa rezultatima svoga takvog držanja, da li je imao kakva uspeha za sebe lično i kakav mu je u opšte bilans ispao, — sve to, držim, nije ni malo važna stvar. Ali što nas mora interesovati, — to je da konstatujemo, kakve smo mi štete imali usled onakog piskaranja po novinama i usled onakve jedne bezobzirne kampanje.
Eto Vam tačno i verno ta naša šteta:
Ne treba zaboraviti, da su Zlatoustovci ruski podanici i da su oni videći, kako se nezgrapno (čisto bi čovek došao u iskušenje da kaže: hamalski) ponašaju prema njima baš oni, koja su ih pozvali, — sasvim prirodno, se obratili za zaštitu onome, koji njihove interese ima zvanično da zastupa. I eto od toga trenutka je silom stvoreno jedno „pitanje“, i ta jedno vrlo neugodno i vrlo nedelikatno pitanje. Zaboravilo se, da se vređanjem i izazivanjem tih kaluđera vređa i izaziva i onaj, koji je njihov zaštitnik. A taj njihov zaštitnik to je i jedini zaštitnik našeg življa tamo. Ostavimo sve moralne obaveze na stranu, — ali pitam ja Vas, da li je to politički vređati jednog čoveka, bez koga mi ama ni jednu i najmanju sitnicu ne možemo tamo sprovesti, čije kolege ostavljaju svoju glavu tamo za nas i jedino za nas, — a koja i sam svakog časa nosi svoju kožu na pazar — zacelo ne za Kineze, već i opet za nas. U politici istina nema sentimentalnosti, već jedino interesa: ali to samo za jednog slepca nije jasno, da su naši interesi neodlučno vezani za ruske, — da su ti interesi identični. Ili treba li još i to dokazivati?
No još nešto gore. Taj se prijatelj (opet preko nekih novina) počeo neko vreme stalno i uporno klevetati. Treba li da Vas potsećam na one odvratne dopise, u kojima se priča kako se u „prodanim Dečanima“ sve srpsko sistematski utamanjuje, kako se onaj narod odrođava od svega što je srpsko, — jednom reči, kako ruski zulumi konkurišu arnautskim; samo što se još ne zovu Arnauti u pomoć protiv „ruske najezde“. Čitajući te takve članke, mi tamo nismo mogli svojim očima da verujemo, da su to srpske novine, već nam je izgledalo, da je to nekako omađionisan — Pester Lojd!
Treba li, da Vam kažem, da su sva ta iznošenja jedna puka laž; svaki će Vam seljak odande pričati, kako su oni jadni ljudi tamo sada danuli dušom, kako sad slobodno posećuju manastir, kako se od nezapamćenih vremena sada opet počele nositi litije izvan manastira, kako je sada zavladao red i mir u manastiru itd. itd. Sav onaj narod tamo, što sam se bezbroj puta uverio, toliko je zadovoljan ruskim kaluđerima, da bi se ono osećao sasvim nesrećnim, kad bi oni, sad u ovim prilikama manastir napustili.
Što se samih kaluđera tiče, oni ne prave nikakvo pitanje od svog ostanka u manastiru. Ako se njihovo prisustvo tamo ne želi, oni su gotovi da manastir napuste, — ali, razume se, da traže izvesne kompenzacije i satisfakcije za razne neprijatnosti i štete, koju su sledujući pozivu pretrpeli. Kad se uzme na um, kakva je kampanja protiv njih inscenirana, onda im čovek ne može ni zameriti, ako za to traže naknadu (baš i da nisu kaluđeri!).
Ako se dakle već pri pravljenju ugovora u čemu pogrešilo, — ipak se cela ta stvar mogla lepo, mirno i korektno regulisati na potpuno zadovoljstvo obadve strane. Ali time što se podigla ona besomučna kampanja protiv Rusa učinilo se da je sad to regulisavanje otežano, — kao što rekoh, nasilno se stvorilo jedno „pitanje“. Da i ne govorimo o tome, koliku su radost učinili našim dušmanima oni, koji su našu rusku braću bojkotovali. Ti naši dušmani nisu mogli ni u najsmelijim snovima snevati, da će u našim sopstvenim redovima naći tako odlične (hoću da verujem: nesavesne) saradnike na svojoj ideji. Međutim mogli su, na žalost, računati na to, jer Srbin je za inat, u stanju da učini štogod hoćete.
Ovom prilikom ne mogu i neću de propustim a da ne spomenem i to da je na komplikovanju ovog pitanja mnogo uradilo i nekoliko skučenih i tesnogrudih činovnika, koji su zarad nekih svojih ličnih interesa neverno i direktno lažno predstavljali stvari i prilike i raspoloženja narodna onome, koji ih je za sve to pitao. U ovome se naročito odlikovao jedan ambiciozan pop, koji je u ovom pitanju na licu mesta igrao važnu ulogu, i svojom tada dvoličnom ulogom skoro doveo do konflikta između jednog dela naroda i našeg ruskog prijatelja. Trebalo je dosta takta sa druge strane pa da se sve to opet izgladi. —
Da rezimiram:
Dečansko „pitanje“ stvorio je: jedan deo naše štampe iz gluposti i inata, postaknut i potpomognut nesavesnim, ambicioznim, dvoličnim pakosnim pojedinim činovnicima; dečansko pitanje rešiće vođenje računa o željama i potrebama našeg tamošnjeg življa i — pametna popustljivost. —