Vučitrn, 29 juli 1904.
Uredništvo „Politike“ zaključujući po raznim događajima, koji su se desili u poslednje vreme, da će u St. Srbiji i Maćedoniji opet skoro da dođe do nereda, poslalo je, ne žaleći troškova, jednog svog saradnika da proputuje po tim krajevima i da se sam lično uveri, kako tamo stoje stvari. Danas donosimo prvi izveštaj s toga puta i nadamo se, da će ga naši čitaoci s interesovanjem čitati.
Stigao sam sinoć amo, posle mnogih sitnijih i krupnijih tegoba, o kojima mi u Srbiji ni približnog pojma nemamo. Izgleda mi, da sam zašao ili u sasvim drugi kraj sveta ili u koje drugo doba. Jedan pedalj zemlje odvaja me od Srbije, a ipak sam tako daleko, kao da sam na hiljade kilometara od nje. Isti narod, isti jezik, ali sve drugo različno. Ovo nije Srbija, ovo nije Evropa, ovo je nešto sasvim drugo: Turski ovde vlada!
Koristeći se mnogobrojnim preporukama, koje sam iz Beograda poneo, je sam odmah danas obišao sve važnije ovdašnje ljude. Svuda sam bio vrlo lepo primljen. Drže se iz početka rezervisano, ali kad pročitaju pisma, koja im predajem, kad se uvere da sam Srbin i da sam samo u dobroj nameri došao, onda im se pogled razgali, srce otvori i jezik odreši, onda mi pričaju sve što god ih pitam, iskreno i otvoreno, kao da sam im rođeni brat ili kao da smo zajedno odrasli.
Od svega toga što sam ovde saznao, mnogo što-šta ne smem da iznesem, bar za sad ne. Oni bi, jadnici, glavama svojim plaćali, svaku takvu moju novinarsku prolivenost. Zato ću se ograničiti samo na ono, što se bez štete po njih sme da kaže. Izneću sve, kako sam video i čuo, navodiću samo fakta, a čitaoci „Politike“, zbog kojih ja evo već sedam dana spavam po gnusnim turskim hanovima, jedem stvari koje nikada u životu nisam jeo, niti bih hteo da jedem, vozim se putevima, spram kojih su ovi naši u Srbiji pravi parket, oni neka sami izvode zaključke.
Reforme! Reforme! Na sve strane ovuda čujem tu reč, za koju još pre kratkog vremena nijedna živa duša u Vučitrnu nije znala. Ali da znate, kakvim se tonom ta reč ovde izgovara! Svakome na licu poznajete, da on u toj reči gleda nešto, što se ni u najlepšem snu ne može da sanja, nešto tako visoko i tako veliko, a u isto vreme smešno i ludo. Ona znači: najlepše nade i najveće razočarenje, ideal i budalaštinu u isti mah.
U programu je osim odredbe o zaptijama, poljacima, policajcima bio propisan i način prikupljanja carskog desetka. Sad ti hrišćani zaptije rade sve drugo, osim onoga, što im je upravo dužnost. Oni sada po kućama svojim pretpostavljenim vrše poslove, koje su radili dok nisu bili zaptije. Neki svojim oficirima podziđuju i opravljaju kuće i potrebne zgradice po avliji, drugi, koji su bili terzije, krpe svojim starešinama poderane mundire itd. itd. Zbog tih poderanih mundira morala su da se sastaju dva cara i dva grafa, ministri spoljnih poslova! I zato se i dalje pljačka, ubija siluje, rabi i otima, kao i pre. Triput su me noćas budile nekakve pucnjave. Pitam šta je to, a oni mi, smešeći se, odgovaraju, da sve to nije ništa, da je istina zabranjeno pucati po varoši, ali ko će Arnautima da zabrani da pucaju, ako im je volja da pucaju! Ko da im zabrani da ubijaju, ako im je volja da ubijaju! Pričaju im tuđi agenti, da će Rusija biti pobeđena od Japanaca, oni veruju, pa su se osilili da im se ništa ne može.
Što se odredbe o prikupljanju carskog desetka tiče, na koju su sporazumne sile bile tako gorde, to vam je tek komendija! U ovim krajevima sve je vrlo dobro rodilo, ali narod nikakve koristi otuda nema. Niti se što prodaje, niti carski ljudi daju kome dozvolu da može vršiti žito, dok ne plati arzual (taksene marke). Evo ulazimo već u mesec avgust, a ništa nije od letine sređeno. Još malo, pa će početi kiše i onda ode sve bestraga! Mesto da olakša narodu, ta nova odredba o desetku mu je otežala: treba položiti taksu od 5 groši, pisati molbu, nositi je sudu i dok se sve to svrši, dotle pacovi i Arnauti odneše sve što je rodilo!
Pa kako onda živi ovaj narod ovde! Živi kao neko, koji oseća da mora skoro da umre. Sabrao sam i zapisao čitavu jednu listu arnautskih nasilja. Ne vredi je iznositi, jer nikakve vajde otuda nema, a čitaoci „Politike“ imali su već i ranije prilike da čitaju te strašne stvari: toliko i toliko ubijeno, toliko silovano, toliko poharano i t. d. Da se čoveku koža naježi! Slušam ove sirote ljude, kako mi sve te pokore pričaju, vidim im u očima, da ih nada na kakvu pomoć lagano ostavlja. Nadali su se toliko, pa sve uzalud! Hteo bih da im ulijem nove hrabrosti, ali ne mogu. Hrabri su oni i inače, to im se po svačemu, već i na licu vidi; ne mogu da ih zavaravam praznim deklamacijama, nego i ja pognem glavu, pa ćutim kao i oni, misleći crne stvari.
Evo vam jednog primera: na četiri sata od Vučitrna, u Devič-planini iza Čičavice leži stari manastir Devič. Bogat je, ima preko miliun groša imanja, pa je u stalnoj opasnosti od Arnauta. Da bi se kojekako zaštitili, starešine manastirske puste jednu veliku arnautsku porodicu na svoje imanje kao čivčije, da manastir u nevolji brane. Ali se te „vojvode“ kako ih ovde zovu, tako osile, da su sad baš oni najveća opasnost po manastir. Ucenjuju poklonike, ucenjuju kaluđere, čuda prave i nikoga ne vermaju. Tek kad je u oči Petrovdana došao u manastir g. Orlov, ruski konzul u Mitrovici, vlast je bajagi nešto preduzimala protiv njih. Čim je opet otišao, nastalo je sve po starom. Još gore, sad prete vučitrnskim najuglednijim ljudima, naročito Jerotiju Elezoviću, J. Ćamiloviću i drugima, da će ih poubijati, jer su oni, vele, doveli ruskog konzula u Devič.
Hiljadu takvih stvari, koje sam ovde čuo, mogao bih da vam ispričam, ali se i inače bojim, da sam već premašio dopušteni prostor i zato prekidam za danas.