G. prof. Mihailo Đorđević, jedan od redaktora one jubilarne „Spomenice,“ koja je tako nesrećno ispala, već dva dana objavljuje u „Dnevnom Listu“ dugačku svoju odbranu, u kojoj pokušava da opravda sebe i svoje drugove, što su u tu Spomenicu uneli i onu nakaznu pesmu, u kojoj se hvali bečki ćesar, a Šumadinci nazivaju Šajacima.
U toj svojoj odbrani, koja izlazi baš u trenutku, kad se u Beogradu drži zbor Profesorskog Društva, g. Đorđević nam je napričao mnogo štošta: kako profesori punih deset meseca vrše svoju tešku dužnost u školi, kako za vreme školskog raspusta opašu sablju ni uzmu pušku o rame pa služe u vojsci, kako bi njegova kuća u slučaju rata dala šest boraca, kako je on dobar patriota, kako se ne boji bečkog ćesara, kako se on svaki dan razgovara s istorijom, kako u Minhenu ima statua nekakvoga Maksa i t. d. i t. d.
Sve smo mi to znali i pre toga; nije dakle ni najmanje bilo potrebno, da nam g. Đorđević o svemu tome priča. Znali smo, da je profesorski zadatak vrlo težak, nismo nikome odricali da je patriota, a najmanje g. Đorđeviću, za kojega znamo da je baš on prvi i predložio, da se ta jubilarna Spomenica izda. Ni na pamet nam nije padalo, da tvrdimo kako su redaktori ta jubilarne Spomenice izdajice, ali smo tvrdili i tvrdimo i danas, da je unošenje one slavopojke bečkome ćesaru u popularnu knjigu, koja treba da se rastura po celom Srpstvu jedna beskrajno velika glupost.
A glupost ostaje glupost ma šta govorio g. Đorđević i ma koliko se džapao. Glupost je tvrditi, kao što redaktori te Spomenice tvrde, da oni nisu hteli da falsifikuju tu pesmu, da su je u ime nauke, koja uvek samo istinu traži, morali da unesu. To nije istina. Nauka može da zahteva da se ta pesma štampa u kakvom kritičkom zborniku, u kojem su i sve druge pesme iz toga doba, sa svima varijantama svojim, ali nikakva nauka na svetu ne može da traži, da se u popularnu knjigu, namenjenu školskoj omladini i najširim slojevima narodnim, unese takva jedna nedotupavna pesma, u kojoj se govori o „ćesaru, dobrom gospodaru, koji je umirio Srem, te sad narod tamo na miru živi.“
Izbaciti tu pesmu, koja ni inače nigde pre toga nije bila štampana, ne bi bio nikakav falsifikat, niti bi se iko na svetu našao, da zbog toga redaktorima te Spomenice štogod zamera, ali je falsifikat nešto drugo, što su redaktori Spomenice učinili, ma da nam se inače predstavljaju kao naučnici, koji nisu kadri da izvrću istinu, pa ma kako ona gorka bila. U istoj toj pesmi ima i jedan stih, koji u originalu ovako glasi:
Oj kurviću, Petroviću Đoko!
Redaktori Spomenice su međutim od tog stiha na svoju ruku napravili ovaj:
Oj đetiću, Petroviću Đoko!
Zašto su to učinili? Vele da se ničega ne plaše, a ovamo su se, eto, poplašili kanda da se ne zamere našoj dinastiji, pa su, misleći valjda da se zbog takvih stvari i danas, kao i nekada pod Obrenovićima, može da nastrada, zaboravili i na tu svoju nauku i na njezinu neprikosnovenost i učinili su falsifikat.
Zato im sva njihova odbrana ništa ne pomaže: ili je ta Spomenica kritički zbornik i onda je u nju trebalo uneti sve pesme, onakve kakve su, ili je popularna knjiga i onda se nije trebalo obazirati ni na kakvu nazovi — nauku, nego uneti samo ono i onako, što odgovara cilju, kojem je namenjena. Trećega nema.
To treće izmislili su redaktori Spomenice, pa sad ne znaju kako da se od opravdanih prekora odbrane. Mesto da ćuti i da prizna da je pogrešio, g. Đorđević je tonom, koji ne dolikuje jednom profesoru niti uopšte dobro vaspitanom čoveku, počeo da časti sve svoje kritičare izrazima kao što su: klevetnici, neznalice, bezumnici itd. Bolje bi bilo da to nije radio, jer čovek koji se žesti pokazuje samo da nema pravo, a isto bi tako bolje bilo da se u buduće okane priređivanja spomenica i pisanja po novinama, pa da se samo „razgovara s istorijom,“ kao što je radio dok smo još mislili, da je dobar profesor i lepo vaspitan čovek.