Poslednji događaj s poznatim i čuvenim razbojnikom Ilijom Gavrilovićem zanima danas u Srbiji ne samo sve vlasti, već i celo javno mnjenje. Iz njega se najbolje vidi, da u našem kriminalnom zakonodavstvu ima još velikih nedostataka i da mnogo što šta mora da se menja, ako se hoće da se Srbija u pogledu javne bezbednosti izjednači sa ostalim, srećniji zemljama.
Poznato je, šta se desilo: taj veliki razbojnik, za kojega se zna, da je počinio tolike zločina, od najsitnijih, na sve do najstrašnijih, ali za kojega to nikad nije moglo potpuno da se dokaže, bio je osuđen na dvadeset godina robije; polovinu od toga odležao je, polovina mu je po starom srpskom adetu oproštena i tako se pre kratkog vremena opet našao slobodan. Po zakonu, on je odmah proteran u svoje rodno mesto i stavljen pod policijski nadzor.
Drugo se nije moglo da radi. Znalo se, da je opasan čovek, da puštati ga na slobodu, od prilike isto toliko znači, koliko pustiti vuka među ovce, pa ipak je moralo tako da bude. Proteran je u svoje selo, javljeno je kmetu da je to taj čuveni Ilija, pa sad neka se on boči s njim, kako zna.
Kmet se sigurno i bočio koliko je mogao i umeo, ali mu je sva muka naravno bila uzalud: Ilija je pre dva dana utekao iz sela, utekao ispod policijskog nadzora i otišao kuda mu je bilo drago. Zar je i moglo drukčije da bude? Šta može kmet sa svojim veselim pandurom — a njih dvojica predstavljaju taj famozni policijski nadzor — šta mogu njih dvojica da urade s takvim zlikovcem, kao što je Ilija Gavrilović? Što im nije još i ranije utekao, to samo pokazuje, da nije ranije hteo da beže, već da je hteo, čovek, malo da se odmori od teške robije. Kad se odmorio, otišao je, a kmet sa svojom palicom i pandur sa svojim kremenjakom duvaju sada u pesnicu.
Duvaćemo i mi, jer će nam Ilija skoro doći u pohode. Sumnje nema. Njegov zločinački instikt vuče ga onamo, gde ima više sveta, više bogataša i više prilike, da se na nepošten način do čega dođe. Ništa ne treba da nas čudi, ako skoro opet doznamo, da je prošle noći kome na Batal-džamiji smrskana lubanja ili da je poharan vojni dućan usred bela dana. Tada će se opet krenuti cela policija, uhvatiće ili neće, ko zna? ali jednog života biće manje, to se zna.
I kad to bude, tada ćemo opet da nadamo dreku i na onoga kmeta i na pandura i na celu policiju, a nećemo imati pravo, jer niko od njih nije kriv, već jedino ovaj naš sadašnji sistem. On mora da se menja, ako hoćemo da imamo jaku bezbednost.
Policijski nadzor stara je, izanđala stvar, koja nikakve vrednosti nema čak ni u zemljama, u kojima je policija i mnogo jača i mnogo veća. S tim već jednom treba da se prekine. Najveći deo zločinaca rekrutuje se i kod nas, kao i svuda inače, iz odbeglih i oslobođenih robijaša. Zato su se drugi narodi i postarali, da se ti ljudi, kad se puste na slobodu, učine bezopasnim. Raznih ima načina da se to učini; nije naše, niti je ovde prilika, da se diskutuje koji je od tih načina najbolji i najpodesniji za nas. Ima zavoda za popravku, ima društava za potpomaganje isluženih robijaša, ako pokazuju naklonosti da pođu poštenim putem, ima kolonija, u koje se šilje sve ono, što više na može ili neće da se popravi, ima još mnogo što-šta drugo, samo kod nas ničega nema. Samo mi još smatramo da je robija za to, da kazni zločinca, a ne da ta učini bezopasnim. A to je potpuno pogrešno shvatanje, koje nam se neprestano sveti.
Krajnje je vreme, da se to već jednom promeni. Iduća skupštinska sesija mogla bi da posveti nekoliko svojih sednica tom pitanju. Zakon mora imati u rukama sredstvo da brani društvo od zločinaca. Neka to sredstvo bude i brutalno, svejedno. Ne boji se svaka šuša Boga.