Digla se ala, digla se vrana, digla se gotovo cela evropska i američka štampa, pa likuje što su Japanci zauzeli Liaojang. Po njima, to je bila odsudna bitka, koju su Rusu eto izgubili! Po njima je cela ruska vojska satrvena i sad beži glavom bezobzirce, bez ikakva plana; po nekima je ta velika ruska vojska opkoljena, tako da će sva biti zarobljena, zajedno sa Kuropatkinom; po nekima je ceo jedan korpus, isti onaj Štakelbergov, odcepljen od glavne trupe, tako da će biti satrven; po jednima je to ruski Sedan, po drugima Vaterlo, a po svima propast ruske imperije.
A sve to đuture nije ništa drugo, do jedna velika laž. Laž je ne samo za nas Srbe, koji iz simpatija spram Rusa po nešto možda i gledamo i suviše ružičastim naočarima, nego je laž čak i za one, koji, ma da ne vole Ruse, ipak umeju koliko-toliko objektivno da misle i da sude. Sve je laž, a evo zašto:
I u početku samog rata, kada je primao glavnu komandu i mnogo docnije, u svakoj prilici, general Kuropatkin govorio je svima i svakome, da će sve dotle da se povlači i da oteže stvar, dok brojno ne bude jači od Japanaca i da će ih tek onda napasti. Pa i sad, pred samu bitku kod Liaojanga, on je to isto govorio. I govorio i radio. Za tri poslednje nedelje ogromna količina hrane, koja se nalazila u samom Liaojangu, prenošena je po danju i noću na sever u Mugden: Mugden se utvrđivao; vojska koja je stizala iz Evrope zadržavana je u Mugdenu, a nije slata dalje na jug. Sve to pokazuje, da je Kuropatkin još izranije bio rešen da odstupa i da napusti Liaojang.
A i zašto da se sad bije! Po broju ne samo da nije jači od Japanaca, nego je čak i slabiji — zašto onda da rizikuje bez velike nužde celu tu lepu svoju vojsku? Zar nije pametnije da čeka još malo, kad je već toliko čekao, pa da onda sa sigurnošću otpočne borbu? Zašto ostavljati pukom slučaju i sreći tako važnu stvar? Kroz dve-tri nedelje broj njegovih vojnika narašće znatno, osamnaesti i devetnaesti korpus već su tu u blizini, stići će za koji dan; poslate su i druge trupe, odabrane; i one su već na putu, treba samo još malo čekati.
I Kuropatkin je zato i čekao, hladan, priseban, ne osvrćući se ni na kakve prekore i zamerke. Drugi koji čovek davno bi već izgubio strpljenje, upustio se u borbu i na taj način učinio Japancima najbolju u uslugu. Kuropatkin ćuti i radi po svojoj glavi i pameti, puštajući svakoga da govori šta hoće. Konac delo krasi!
Ton rusofonske štampe, koji svakog dana postaje sve žešći, najbolje pokazuje, da Kuropatkin ima pravo što tako radi. Svi ti listovi, predstavnici naroda, koji bi hteli da vide Rusiju smrvljenu, uvereni su sada, da Kuropatkin tvrdoglavo radi po svojem planu i da ga njihova dreka ne može skrenuti s puta kojim je rešen da ide.
Zato su sad pred liaojanšvu bitku stali dokazivati, da će se Kurapatkin tući i da neće više odstupati, samo da bi na taj način uverili svoje čitaoce kako su Rusi pretrpeli poraz, kad se budu povukli. I Kuropatkin u svojim zvaničnim izveštajima, i cela ruska štampa, i strani ozbiljniji dopisnici tvrdili su da to neće biti odsudna bitka — ovi odavde ništa za to nisu hteli da znaju, biće, veli, bitka! Ma šta im vi govorili, ma kako im dokazivali da nemaju pravo, oni uvek ostaju pri svome: biće odsudna bitka! I tako će govoriti i dalje, kad Rusi budu odstupali na Mugdenu, a možda čak i na Harbinu. Pevaće, likovaće, biće radosni sve dotle, dok se jednoga dana ne krenu ogromne ruske mase napred, u trijumfalnom pohodu. Izvrtaće i tada istinu, lagaće i dalje, ali će i kroz redove moći da se čita sav njihov jed što nije bilo onako kako oni hoće, već kako hoće Rusija.