Jedan naš saradnik otišao je preksinoć na železničku stanicu, da isprati goste iz Vojvodine, koji polaze za Vranje na zemljoradnički kongres. Tom prilikom sastao se tu s jednim viđenim beogradskim radikalom, narodnim poslanikom, koji se takođe kretao na put. Razgovor se naravno odmah poveo o kragujevačkom radikalnom zboru, a po tom i o stanju u radikalnoj stranci uopšte. Najvažnija mesta iz tog razgovora iznosimo našim čitaocima, znajući da će ih sve to interesovati. Objašnjenja radi dodajemo, da taj radikalni poslanik pripada starijoj grupi radikala.
Na pitanje našeg saradnika, šta on misli o ovom pokretu radikalnom u unutrašnjosti, narodni poslanik odgovorio je ovako:
— Taj pokret postoji i ma šta mi ovde u Beogradu radili, ne možemo ga više zadržati.
— Pa otkuda to sad najedared!
— Nije to došlo iznenada. Ko dobro poznaje odnose u radikalnoj stranci, taj je još proletos mogao da se svemu ovome nada. Pri sastavu današnjega kabineta stvar je upravo počela. Samostalci, i ako su bili primili Pašića, nisu najpre hteli da prime Vujića, Milovanovića i Vesnića. Cenkalo se i pogađalo. U jedan mah je čak i dotle došlo, da su fuzionaši, iznenađeni pristankom samostalaca, da i ti kompromitovani radikali uđu u kabinet, i sami počeli da ih se otresaju; opet jedna od onih čudnovatih nedoslednosti u našem političkom životu, koje se svaki čas javljaju.
Kabinet se međutim ipak kako tako sastavio, te je izgledalo da će ipak sve moći na miru da se svrši. Ali tada fuzionaši počinju da uviđaju, da je „Samouprava“ potpuno prešla u ruke samostalaca. Tada je nikao i onaj glas, da će Pašić da krene zaseban list, pošto ga „Samouprava“ ne brani dovoljno od napadaja, kojima je bio izložen. Taj glas bio je ubrzo demantovan, ali je ipak karakterističan. Sad se tek vidi, da je možda nečega i bilo u stvari. Ni za jedno važnije pitanje nije sazivana opšta konferencija, već su i u redakcionom i u centralnom odboru samostalci bili u većini: pozivani su samo oni i poneki od fuzionaša, za koje se u napred moglo znati, da će u danom pitanju ići zajedno sa samostalcima ili da će uopšte biti popustljivi i slabi.
— Lepo, rekao je tada naš saradnik, sve je to samo predistorija tog pitanja. Kako to upravo stoji sa tim pokretom Stanka Petrovića?
— Tačno ne znam ni sam. Ima ljudi koji misle, da je Stanko sve to otpočeo u dogovoru s Nikolom Pašićem. Oni drže, da bi Pašić mogao sada dobiti većinu u klubu i da bi s tom većinom mogao da vlada. Priličan broj samostalaca nezadovoljan je radom svojih prvaka i pristao bi možda da pređe na Pašićevu stranu. Oni bi pristali već i stoga, što ako dođe do raspuštanja skupštine, mnogi od njih ne bi viša bili izabrani. Tako misle jedni. Ja lično nemam svog mišljenja u tome: možda je to odista sve Pašićevo maslo, a možda i nije. Ali ovo znam pozitivno: da taj pokret, baš i ako je počeo Pašićevom inicijativom, sada uzeo toliko maha, da neće više da zna ni za Pašića, ni za koga od beogradskih vođa. Poznato vam je, šta je bilo u Nišu. Pokret raste i ovaj zbor u Kragujevcu, pokraj svega „Samoupravinog“ anatemisanja, pokazuje, da će još i dalje rasti.
— Pa lepo, upitao je tada naš saradnik, kakve će sve posledice po vašem mišljenju imati taj pokret?
— To se za sada ne može znati. Ali nije isključena mogućnost, da će se u skupštini pojaviti i treća radikalna frakcija, koja neće hteti da zna ni za fuzionaše ni za samostalce, koja će odmah pokrenuti svoj organ — nešto se na tome već i radi — i koja bi uspela, da izdvoji sve raznorodne elemente, a da prikupi oko sebe jednu jaku, homogenu grupu.
— Ali zar to ne bi bio pravi haos? Ko bi tada mogao da vlada?
— Može biti da bi nastupio haos, može biti da se vlada nikako ne bi mogla da sastavi, ali bi se onda bar raspisali novi izbori. Neka narod kaže na kome je carstvo.