Vlada je ovih dana donela dve važne odluke: jednom se iz državne gotovine uzimaju na hitne, nepredviđene državne potrebe 200.000 dinara, a drugom se redovna sesija Narodne Skupštine, sazvana za 1. oktobar, odlaže za 1. novembar.
I jedna i druga došle su vrlo neočekivano. Opšte je mišljenje bilo, da će ovoga puta Narodna Skupština početi svoj rad 1. oktobra, kao što Ustav nalaže i da vlada neće činiti upotrebu od prava, koje ima, da Skupštinu odlaže. To opšte uverenje poticalo je otuda, što su neprestano bili puštani glasovi, da su mnogi i mnogi zakonski projekti već svršeni, da će i drugi biti gotovi za koji dan, da se na budžetu vrlo energično radi i da vlada prema tome neće izići pred Skupštinu praznih šaka, već potpuno spremna za rad.
Sad se međutim najedared skupštinski saziv odlaže. Vlada nam nije kazala zašto je to učinila, nije nam to kazao ni njen poluzvanični list, ma da je tako trebalo da bude, te smo prinuđeni da nagađamo. Moglo bi se možda uzeti, da su neuređeni odnosi u radikalnoj stranci za to odlaganje krivi, ali to već zbog toga mora da padne, što se ti odnosi za te četiri nedelje ne mogu popraviti, odlaganje bi dakle bilo potpuno izlišno.
Kako god se uzme, ipak za to odlaganje može da ima samo jedan uzrok: vlada nije gotova sa svojim zakonskim predlozima. Unapred se moglo znati, da će tako biti. Još u početku meseca jula, kad se ono ministri u masama krenuše za banje, mi smo kazali, da će početak skupštinskog rada zateći vladu nespremnu. I eto, tako je i bilo.
Nema sumnje, da to odlaganje mora da škodi pravilnom razviću naših državnih poslova. Budžet, koji još nikada kod nas nije na vreme svršen, rešavaće se i ove godine suviše dockan. Opet će biti rađen na vrat na nos, opet će biti produžavan za po jednu dvanaestinu, kao i pre. Da to nije dobro, zna vlada i sama; pismo, koje je g. S. Grujić uputio pre neki dan svima ministrima da se požure sa sklapanjem budžeta svojih resora, najbolji je dokazao za to.
Odluka vladina dakle o odlaganju skupštine mora svakom onom, ko nepristrasno hoće da sudi, izgledati nesrećna, Još nesrećnija je ona druga njena odluka, o vanrednom kreditu od 200.000 na hitne, neodložne državne potrebe. Jer dokle se ona prva o odlaganju Skupštine, bar s formalnog gledišta može da brani, dotle se ova druga mora nazvati nezakonitom.
Poznato je, da je ovogodišnjim budžetom predviđena suma od nekih 160.000 dinara za hitne, neodložne potrebe. Ta se suma može izuzeti i utrošiti samo u toliko, u koliko ima državne gotovine. Ima li pak gotovine ili ne, nikako se u toku godine ne može znati, već tek pri kraju, kad računi budu završeni. Vlada je međutim taj kredit već utrošila; nešto za krunisanje, nešto za druge stvari — tek od tih predviđenih 166.000 dinara nema sada više ništa. I sad vlada najedared uzima još 200.000 dinara na vanredne potrebe!
Odakle će taj novac da se nađe? Iz državne gotovine ne sme, baš i da je ima, baš da su računi i završeni jer je budžetom određen za te vanredne potrebe samo kredit od 160.000 dinara, dakle mnogo manje. S druge strane član 62, ustava predviđa, da je skupštinsko odobrenje potrebno, kad se država radi pokrića vanrednih kredita mora da zaduži ili da udari nov porez ili prirez. Vlada dakle ne sme sama na svoju ruku to da radi.
Ukratko rečeno, to pitanje sada ovako izgleda: vanredne kredite sme vlada, bez odobrenja skupštinskog, uzimati samo iz državne gotovine, pošto se utvrdi da te gotovina ima i to ne u proizvoljnoj visini, već samo do 160.000. din. Svaki drugi vanredni kredit je nezakonit.
Zato je i ovaj kredit od 200.000 dinara potpuno nezakonit. Ako je baš i bilo gotovine, ona je utrošena; za tih novih 200.000 dinara vlada je morala da traži skupštinsko odobrenje. Što to nije učinila, njezina je krivica. Kako će se pred Skupštinom braniti i hoće li se moći odbraniti, to ćemo tek da vidimo.