Jučerašnji zbor liberala sahranio je liberalnu stranku. Po naš partijski život to je jedan važan događaj i ako se ta stranka u poslednje doba bila potpuno povukla s političke pozornice. Dosada je bar postojala po imenu, imala priličan broj poslanika u skupštini i veliki broj glasača u zemlji, sad je uopšte više nema. Nema je više čak ni po imenu; sada se zove narodna stranka.
Tu metamorfozu izvršio je g. Ribarac. Razlozi koji su ga pri tome rukovodili nisu još nigde objavljeni, ali se mogu da nagađaju. Oni su čisto taktičke prirode. Pocepanost između šefova, rastrojstvo među klanovima, opšta apatija u stranci učinili su da g. Ribarac učini taj važan korak i da prekine s prošlošću. U toj staroj stranci s novim imenom on će sad biti šef, on će je voditi prema svom umenju i nahođenju.
Vrlo je sumnjivo hoće li liberalna stranka pod tim imenom postati aktivnija i jača. G. Ribarac i njegovi drugovi očevidno se tome nadaju; mi mislimo da se varaju. Baš čisto s partijskog gledišta, mi mislimo da je promena imena bila jedna velika fatalna pogreška. Svaka stranka, ako hoće da bude prava stranka, živi po principima koje zastupa, a ne po imenu koje nosi. Ona može da živi ili da umre, ali ne može da se preporađa time, što će ime da menja. Naročito jedna tako stara stranka, kao što je liberalna, nije trebala to da čini. Ona ima svoju istoriju, svojih tradicija; za njeno ime vezan je veliki broj privrženika, koji će sada da se otuđe. Mesto da postane jača, ona će sad zbog promene imena da postane slabija, no što je bila.
Ono što se juče pa samom zboru desilo, već potvrđuje to naše mišljenje. Jedna jaka grupa od nekoliko stotina ljudi protestovala je protiv promene imena i demonstrativno otišla sa zbora. Ne treba zaboraviti, da su to baš predstavnici Mačve, u kojoj je liberalna stranka uvek dobro stajala. Taj važan kraj dakle već otpada. Ali to još nije sve; ima i jedna druga, mnogo ozbiljnija opasnost, koja preti toj novoj narodnoj stranci.
G. Avakumović, odgurnut u stranu tim najnovijim pokretom u stranci, izjavio je pre kratkog vremena, da će sačekati da g. Ribarac sa svojim planovima propadne, pa će onda odmah da stupi i sam u akciju. On dakle ne misli da se povlači, kao što se u jedan mah bilo čulo. Promena partijskog imena će sad njemu na prvom mestu da koristi. Ona mu je čak došla kao naručena. Svi ovi liberali, koji nisu zadovoljni jučerašnjom odlukom na zboru — a njih će pored Podrinaca biti svakako u velikom broju — smatraće od sad u njemu svoga jedinoga vođu. G. Avakumović samo treba da pruži ruku, pa će naći dosta pristalica voljnih da pođu za njim.
I tako ćemo mesto jedne stranke, koja i inače nije bila jaka, imati po svoj prilici sada dve, još slabije. Mogućno je, da će g. Ribarac moći pod svoju zastavu da prikupi jedan deo naprednjaka; mogućno je isto tako da će otrgnuti nešto i od [nedostaje reč] stranke, ali to ni u kojem slučaju neće moći da mu nadoknadi one gubitke, koje će morati da pretrpi, ako se g. Avakumović stavi na čelo stare liberalne stranke pod starim imenom.
Za naš parlamentarni život to je neosporno velika šteta. Već odavno se oseća potreba za jednom strankom koja bi u skupštini vodila odlučnu opoziciju. Ona nije morala biti brojno vrlo jaka, ali je u svakom slučaju trebala da stoji kao kompaktna masa i da energično učestvuje u opštim poslovima. Liberali su mogli tu ulogu vrlo dobro da vrše da su samo bili malo aktivniji. 90. i 91. godine oni su tako i radili. Oni bi postepeno jačali, pošto stranka, koja je na vladi, mora da se troši. Sad je međutim ta nada propala, na opštu štetu i na štetu g. Ribarca.