Čim je zvanično objavljeno, da je vlada dala ostavku, među radikalnim poslanicima iz jedne i druge grupe opazio se isti onaj pokret, koji se dosad u svima sličnim prilikama javljao. Obe frakcije našle su, da treba jedna s drugom da pregovara.
I pregovaraju. Dok su zajedno, dotle jedna drugoj smetaju, rade i javno potajno sve drugo, samo ne ono, što bi vodilo istinskoj pravoj slozi. Zapinju oko najsićušnijih pitanja, motre s nepoverenjem jedna na drugu jer niko nikome dobra ne želi. A kad onda jednog dana, tako radeći, doći do rascepa, onda im je prva briga, da opet počnu pregovore za sporazum. I tako kidaju i lepe, kidaju i lepe u nedogled, a u samoj stvari rascep, pravi rascep u mišljenju i delanju, postaje svakim danom sve širi i sve dublji. !
Tako je i ovoga puta bilo. Prekjuče je vlada pala, očevidno samo zbog toga, što ni u jednom važnijem pitanju stariji i mlađi radikali ne mogu više da se slože, a juče je već odlučeno da se otpočnu „pregovori“. Jedna je strana već i izabrala svoje delegate, druga će verovatno učiniti, isto tako, pa će onda da se drže sednice, sednice, do u beskonačnost. Na taj način rodila se ova vlada, što je prekjuče pala; na taj način jedan deo radikala misli da stvara i novu.
Ima li kakve vajde od svega toga? Bože sačuvaj! Po desetak dana kriza traje, ceo politički život u zemlji iziđe iz svog pravilnog toka, Skupština sedi i odmara se, a rezultat? Ništa.
Da, ništa, apsolutno ništa. Punu nedelju dana stvarali smo tako ovu poslednju vladu, za kojom danas odista niko suzo ne lije. Ako se budemo držali istog sistema, tih večitih pregovora, stvaraćemo ovu još i duže, jer su teškoće veće no što su bile pre godinu dana, a dobićemo nešto gore, no što smo dosada imali.
I onda ćemo na kraju krajeva opet da petljamo, kao što smo dosada petljali. Opet će se morati najvažnija državna pitanja da ostavljaju na stranu, samo zbog toga što će vlada biti i suviše slaba da ih reši. Opet će se morati raditi na parče, kako slučaj donese; opet će se živeti s dana na dan, tek koliko da se živi; opet će se izbegavati svaka važnija odluka iz straha da se ne zameri ovome ili onome delu. Opet ćemo, jednom reči, imati celu ovu bedu i ceo jad, koji smo imali do juče.
Istina, ima već dosta radikala i u jednoj i u drugoj frakciji, koji otvoreno kažu, da to tako više ne može da ide i da mora već jednom da se prestane s tim krparenjem, od kojega nikakve vajde nema. Oni su sve do skora bili u manjini, ali će im valjda ovoga puta poći za rukom, da i ostale pridobiju za svoje mišljenje. Što se pre od dosadašnjih radikalnih frakcija naprave dve stranke, u toliko bolje po zemlju. Zar među radikalima nema toliko političke svesti, da to već jednom uvide i toliko odlučnosti, da to i izvrše?