Već osam dana pišete o krizi. Javljate svakog dana šta se desilo i šta se dešava. Beležite s najvećom skrupuloznošću sve mene, kroz koje ta kriza prolazi, sudite o svačemu bespristrasno i bez gnjeva i najzad dolazite do nepokolebljivog uverenja, da svi ti pregovori između prvaka jedne i druge stranke liče na ludu kuću.
Najpre se radi na nekakvom sporazumu, zatim se kida, pa se opet radi na sporazumu, pa se opet kida, pa tako u beskonačnost. Na kraju osmog dana stojite na istoj onoj tačci, na kojoj ste stojali u samom početku: niti se zna šta se hoće, ni šta se neće, ni kuda se ide.
Samo se luta. Prvaci drže konferencije i pregovaraju, pregovaraju i drže konferencije, a poslanici sede svaki u svom klubu i čekaju, šta će prvaci da reše. Čekaju jedan dan — pa ništa; čekaju drugi dan — ponovo ništa; čekaju treći dan — opet ništa, stalno ništa, večito ništa!
E, pa i njima se na kraju krajeva dosadi. Nisu ni oni najzad samo zato tu, da čekaju na rezultate konferencija, koje se drže u kancelariji g. St. Protića. Hoće i oni da kažu svoju reč.
I tako se desilo nešto jedinstveno u istoriji parlamentarizma: poslanici su juče hteli da štrajkuju. Sabrali su se i rešili da pošlju svojim prvacima ovakvu poruku: „Ili nam dajte vladu, ili ćemo da idemo kućama!“
Vladu nisu dobili, niti su otišli kućama, ali je ipak dobro što su onakvu poruku poslali. Oni stoje u stalnom dodiru s narodom i znaju kako cela ova kubura oko sastava nove vlade nepovoljno mora da utiče na narodno raspoloženje. Narod računa koliko Skupština svakog dana staje novaca; on vidi da dan za dadom prolazi, a u Skupštini se ništa ne radi. Zato je i dobro, što su poslanici iz naroda podsetili svoje prvake, da više ovako ne sme da se radi.
Ceo parlamentarni režim snosi štetu od ovakvog stanja. Lanjske je godine kriza trajala punu nedelju dana. Ove godine traje još i duže; ceo sistem strada zbog neodlučnosti onih, koji su na čelu jedne i druge radikalne frakcije. I poslanici i celo javno mnjenje svakog dana sve više dolaze do uverenja, da drugog izlaza nema osim raspuštanja Skupštine. Pitajte koga god hoćete, svaki će vam reći, da se ovako više ne može. I oni ipak pokušavaju isto ono, što su već toliko puta pokušavali, sve bez uspeha. Pokušavaju da zalepe pukotine koje se više ne mogu zalepiti, da zamažu rupe, koje se ne mogu zamazati; pokušavaju da ujedine ono što je za navek pocepano.
Pa dokle će to tako da ide! Zar ti ljudi ne mogu već jedared da uvide kojim putem treba da pođu?