Vi ste G. uredniče zatražili od mene odgovor na pitanje koje je od osobite, aktuelne važnosti: „šta hoće Grci ovim svojim sadašnjim šiljanjem četa u Maćedoniju i imaju li mogućnosti da što i postignu!“ Ja vam na to pitanje istina sasvim ukratko, ali još danas odgovaram, jer ma da imam vrlo malo slobodnog vremena, ipak mi je milo da ga upotrebim u interesu stvari i Vašeg objektivnog lista, koji će, opšte je uzdanje, uvesti pravi ton u našu žurnalistiku.
1.
Unutrašnja makedonska organizacija, vešto rukovođena, nađe pod svima prilikama neku opštu misao, koja vlada njenom akcijom. Kao da je u poslednje vreme, od kada je počela reformna akcija u Makedoniji, ovo ta njena misao vodilja. Smatraju da se približuje vreme za mirno rešenje makedonskog pitanja u smislu autonomije, i zato drže da treba unificirati slovenski elemenat u Makedoniji nasilnim putem, i ojačati u njemu makedonsko-bugarske težnje; uporedo se sa ovim trude da raju emancipuju, da bude muškog čeda i prema turskim vlastima i prema begovima i njihovim, mahom arbanaškim subašama. Unose veru u stanovništvo da treba da izvuče sve koristi od reformne akcije, i ono je zbilja u mnogome izvlači. U Makedoniji se odista danas vrši proces moralne emancipacije. Ja sam do ovog uverenja došao putujući jesenas i proletos po Makedoniji i razgovarajući sa komitama, mahom običnim seljacima, koji preko dan rade zemlju a noću obrazuju čete.
Polazeći od gornje osnovne ideje, unutrašnja organizacija (vredno bi bilo ispitati ima li ona koga za sobom i ko je taj), čini sve da svede na neračunljive minimume ili da uništi sve one težnje koje smatra kao zasebne, teritorijalne. Oni su za sebe utvrdili, da su takve grčke i srpske težnje. Bugarski rad ili smatraju kao svoj ili ga trpe. Kod nas se već više ne treba varati, i unutrašnja makedonska organizacija ima makedonsko-bugarske težnje, i ako mnogi njeni glavni predstavnici ne žele teritorijalnu zajednicu sa Bugarskom. Poznato je da taj rad na trebljenju drugih težnji i propagandi ima i svoju raniju istoriju, ali je u novije vreme energično započet najpre u solunskom i bitoljskom vilajetu, i to nad Grcima i patrijaršiskim pristalicama, koje unutrašnja organizacija sada smatra za najopasnije. Izvršena su mnogobrojna ubistva i druga varvarstva, koja su tamo i nad ženama i decom činjena; naročito su poznata ona u Gradoboru i Topčinu kod Soluna.
2.
Što je unutrašnja organizacija razvila svoj destruktivni posao najpre u solunskom i bitoljskom vilajetu, to je učinila, izgleda, usled naročitih etnografskih i crkvenih prilika. U ova dva vilajeta ima Grka u znatnom, ali tačno nepoznatom broju. Poznat je njihov primorski pojas i stanovništvo po većim varošima. Dalje se jugozapadno od Soluna pa do grčke granice prostire oblast koja se etnografski zove Urumluk i u kojoj Grci nad Slovenima nesrazmerno preovlađuju. Ali su i ovde prodrli Sloveni i u sela i u varoši, gde kadšto čine jake krajeve i neprekidno se na račun Grka snaže: jači su fizički, plodniji i izdržljiviji u radu i životu. Ovi slovenski varvari svuda potiskuju Grke, proces se prostro gotovo do grčke granice, i postoji instiktivna težnja da Grke svedu na granice današnje Grčke. Grcima je dakle već osporeno zemljište i u svim pravim etnografskim oblastima njihovim. Nema dakle razloga nasilno uništavati ove prave Grke, koji su u solunskom i bitoljskom vilajetu slaba manjina prema Slovenima. Ali Sloveni u oba vilajeta većim delom pripadaju patrijaršiji; egzarhiskih je pristalica znatno manje. Ti su Sloveni flotantna narodna masa, bez ikakvog dubljeg narodnog osećanja. (Ja ne mogu od ovog mnenja, koje je istinito, ni za dlaku odstupiti, pored sve želje). Oni se zbog crkve mahom računaju u patrijaršijske ili grčke pristalice, onako kao što se egzarhijski računaju u Bugare, Poglavito na osnovu prvih Grci polažu svoja prava na ova dva vilajeta. Ma da je to u osnovi pogrešno, ipak, pošto evropska publika većinom ne poznaje jezgro makedonskog pitanja, Grci na toj osnovi mogu imati privremenih uspeha. To je razlog zašto se unutrašnja organizacija najpre okomila na Grke i patrijaršijske Slovene u pomenutim vilajetima. Što je to najintenzivnije sad učinila, za vreme reformne akcije, to je zbog toga što joj se učinilo da posle poznatih neuspeha, ne može ništa pametnije raditi, a zatim da raspravi pitanje u makedonskobugarsku korist pre nego što bi se uzelo definitivno rešavati. Pošto jedan deo patrijaršijskih pristalica pripada našoj narodnosti, to mi patimo od terora unutrašnje organizacije gotovo kao i Grci. Nastalo je rastrojstvo i panika među patrijaršijskim pristalicama; i još u avgustu ove godine izgledalo je da će ih unutrašnja organizacija većim delom prevesti na svoju stranu.
3.
Potrebno je naglasiti nekoliko opštih mesta. Svaka država ima pravo da pomaže ili brani svoje sunarodnike ili pristalice kojima preti opasnost, u Makedoniji tim pre, zato i sada nema nikoga drugoga koji bi ih ozbiljno zaštitio. Od pretendenata, koji se drukčije ponašaju, otpada ovaj bistri i promućurni narod. To se po nama vidi. Mi nismo umeli ni u spornom delu kosovskog vilajeta da dovoljno zaštitimo svoje sunarodnike. I ovde gde smo znam nešto imali, izgubili smo, u poslednje vreme vrlo znatan deo usled opisanog rada unutrašnje organizacije, koji se i na ovaj kraj rasprostre. Ne smeju naši koznuli davati samo površne i privremene rezultate, a veštim fanfaronadama ih predstavljali kao značajne što je često slučaj. Razume se da se takvi u najkritičnije vreme toga destruktivnog rada nad našim sunarodnicima nisu umeli naći. Ali nisu oni samo za ovo krivi. U opšte je naša spoljna politika ostala u Makedoniji u ovo vreme bez dovoljne direktive, jer se izgleda nije umela naći između prijateljstva sa Bugarskom (i ja mislim: sasvim opravdana i pametna stvar) i uništavanja srpskih tekovina u Makedoniji od strane unutrašnje organizacije. Ta naša politika mora biti čvršća, i energično, ne ovlaš, braniti i unapređivati nacionalne interese. Na to treba da se naviknemo u mi i drugi. Za pomenuto vreme je unutrašnja organizacija dobila maha i uništila veliki deo našega rada i u spornom kraju kosovskog vilajeta.
Kod Grka su odmah nastavi svim drukčiji pokušaji. Zbilja je posle poznatih ubistava prošao krik i poklič kroz svu zemlju. Preko granice je prebačeno u Makedoniju na hiljadu komita i na desetine hiljada pušaka. Ja sam bio na grčko-makedonskoj granici pri kraju septembra i početkom oktobra kad se to prebacivanje u najvećim razmerima vršilo. Grčki pogranični činovnici su o tome javno govorili. Grčki konzuli su u Makedoniji na sve strane trčali i pomagali svoje čete; čak je došao i grčki vojni ataše iz Carigrada, i u Solunu se govorilo da je i on u vezi sa grčkim komitama; meni se učinilo, da to ne stoji.
4.
„Imaju li Grci mogućnosti da time odista što i postignu!“ Jamačno će prilično postići. Još dok sam tamo bio primetilo se po selima kako se Grci i patrijaršiski Sloveni sigurnije osećaju. Dalje, psihološki momenat, da se neko o njima brine, učinilo je da postanu hrabriji. I sami mnogobrojni stranci u Solunu, koje su bili zaplašeni terorom unutrašnje organizacije i o njoj s pažnjom govorili, osetili su se slobodniji. I počeli bar njena očevidna varvarstva osuđivati; mnjenje kulturnih stranaca je svud pa i u Turskoj od značaja. Istina ne izgleda da će Grci time mnogo postići. Možda će u komitskoj borbi podleći. Nemam ni mesta ni vremena da to dovoljno ubedljivo dokažem. Ali ovo je najvažnije: oni imaju malo svoga naroda na koji se mogu osloniti, dok unutrašnja organizacija crpe snagu iz mnogobrojnih Slovena, ne retko i iz patrajaršiskih Slovena.
Ali su Grci svojim poslednjim četničkim radom želeli da postignu i drugi, mnogo važniji rezultat. Oni, kao i unutrašnja organizacija, računaju da će se makedonsko pitanje skoro rešavati. A energičnim radom grčkih četa evropska publika će obratiti jaču pažnju na grčke pretenzije u Makedoniji, jer se po četama vidi, da Grci imaju tamo svoje stanovništvo i svoje velike narodne interese. Ova se težnja i po tome raspoznaje (što su uporedo sa četničkim radom započeli i življi rad na (razume se pogrešnom) obaveštavanju srpskih naroda, naročito više humanih zapadnih naroda, o svojim pravima na Makedoniju. Pored knjiga i brošura, koje su tako šovinističke da njima ne postižu nikakav uspeh, i njihovi predstavnici na strani su razvili vrlo živu akciju. Osobito je interesantno s koliko sofizma brani svoje interese u Makedoniji grčki pariski poslanik Delijanis u jednom od poslednjih brojeva „Vremena“ („Temps“). Ne mogu u to bliže ulaziti, glavno je, i to je najveća svesna pogreška, da on sva patrijaršiste računa u Grke. Nije isključeno da Delijanis i pisci neistinitih brošura prividno postignu i neki uspeh, jer pomenuo sam da su o jezgru makedonskog pitanja u Evropi tako malo i stručnjaci obavešteni! Naposletku da uzgred pomenem da su za vreme moga bavljenja u Grčkoj dovodili i sa makedonskim (ne samo sa kritskim) pitanjem u vezu i poznata putovanja grčkog kralja i kritskog guvernera.
Svi poslednji koraci i vrste propagande (osim četa) su jedan od znakova nerealnog načina mišljenja o makedonskom pitanju, a izgleda da taj način mišljenja u Grčkoj prevlađuje. Suviše se uzdaju u veštinu lažnih [nedostaju dve reči] spisa. Prekomerno se oslanja na diplomatisanje i trikove, koji bi pomogli da se makedonsko pitanje reši u grčku korist. Izgleda da je i pametnim ljudima u Grčkoj teško objasniti da bi mesto svega toga bilo bolje da dobro urede i spreme svoju vojsku. Na osnovu toga i istine bi bar ono pouzdano dobili što je njihovo.
5.
Meni se čini istinito, da u našoj inteligenciji i narodu ima najviše uviđavnih (možda zbog težeg geografskog i političkog položaja i više političkog iskustva), koji znaju da je za samostalan politički i kulturni život balkanskih naroda jedina politička formula: zbliženje i zajednica Balkanaca. To ba isto trebalo i Bugari da osećaju; i kod njih ima nekoliko prosvećenih i humanih ljudi, koji su u to ubeđeni. Ali nesrazmerno veći deo njihove inteligencije, [nedostaje reč] političara, ima za ovo pitanje samo reči,ne dovoljno iskrenosti i dela.
Ne treba gubiti iz vida Grke, narod darovit i od mnogo veće budućnosti no što to sad izgleda. Istina su njihov geografski položaj i opšte veze takve, da oni ne moraju imati [nedostaje reč] veza sa Bugarima, još manje s nama. I njihov jezik je velika smetnja sporazumu, koji bi šire slojeve obuhvatio (ma da to često nije za sporazume bar u prvo vreme potrebno.) Ali ih nacionalni interesi u južnoj Makedoniji nagone, da stupe u kontakt s nama i Bugarima. Izgleda da će poslednji događaji u solunskom i bitoljskom vilajetu imati i tu posledicu, da Grci počnu ozbiljno misliti o vezi sa nama i Bugarima, ili jednima od nas.