Mi ratujemo jedanaest meseci, no pravi smisao i razmere rata kanda smo tek sad pojmili. Mi se nismo spremali za rat, premda je sve oko nas vikalo o ratu, šta više, — mi se za rat nismo spremili čak ni za vreme samog trajanja rata. Da snabdemo Port-Artur svim potrebama, imali smo na raspoloženju tri meseca — pa da li smo učinili sve što je trebalo da ga snabdemo? Naš bedom i odbrana u Žutom Moru pali su od skorbuta, od nedostataka variva, a u Priamurskom kraju su, kao što smo čitali, promrzli čitavi milijona pudova kupusa i drugog variva, što su seljaci spremili za intendaturu, i što intendatura, bog bi je znao za što, nije od naroda kupila. Da se slučajno poslednji vlak Spiridonova nije ukrao od pažnje japanske, portarturski bi garnizon još ranije ostao bez svega. Neosporno je, da smo eskadru Roždenstvenskoga mogli početi spremati još od dana, kad je rat otpočet (28. januara), te bi tako ona mogla poći na Istok još u julu, t. j. dva meseca ranije, a Port-Arturu je taman još dva meseca i trebalo da se održi, da dočeka smenu ili odbranu. Jurišima i skorbutom izmučeni Port-Artur u pravu je da nam kaže: mi, Port Arturci, učinili smo sve, što smo mogli, pa i više. A jeste l’ vi, Petrograđani, učinili sve što ste mogli i što ste dužni bili učiniti?
Društvo, štampa… naravno, i oni su trebali još od 28. januara, ne samo govoriti, no vikati da se Port-Arturu šilju potkrepljenja i potpora. Da, trebali su! No zar nije početak ove kobne godine bio najžešći momenat samoubijstvene sisteme V. K. fon Plevea, koja beše natakla brnjicu na društvo i na štampu, te ovi na taj način ni reči ne smedoše reći. Za naša je usta bilo propisano ćutanje, za naše duše savet da budemo strpeni, za našu savest — savet da čitamo telegrame sa bojnog polja i da samo mišlju budemo tamo, a ovde da budemo samo pasivna tela…
I tako trpesmo, trpesmo i dotrpesmo do… pada Port-Artura. Mi, društvo i štampa, nismo ćutali, čim smo dobili mogućnost da govorimo. Jer, ko je bio energičan i uporan savetnik da se šilje i treći eskadra, ako ne ruska štampa!
Prilike se pogoršale i pogoršavaju a lek još uvek jedan i isti! Slobodni će i iskreni glas otadžbine, razume se, dati savet na dobro i spas, a ne na uštrb opšte ruske stvari. Ne bojte se „liberala.“ Pogledajte šta piše M. A. Stahovič (koji se svakojako ne računa u konservativce), stojeći kraj naše „krvave njive“. On veli: „da bi se vojna okončala — treba pobediti ma po koju cenu.“ Istina, g. Stahovič sa odlučnošću pravog člana autonomne okružne skupštine dodaje: jedino vojskom pobediti se ne može. Da bismo savladali neprijatelja, treba da svi sinovi velikog, za poniženje nesposobnog naroda napregnu sve sile, treba založiti svu svoju moć osećanja, videti u toj strašnoj stvari — najpreču narodnu stvar.“
No da bi se do toga došlo, stvar treba da postane narodna stvar i sav narod treba da joj priđe.
*
Gde li ste vi, Jakovi Dolgoruki naših dana? Ili zar pad Port-Artura nije svetski događaj, zar o njemu ne govori svaki obalski radnik i Starog i Novog sveta, ili zar se on nije svršio u onoj istoj varoši, u kojoj vi čitate ove redove? Ili vi čekate čas, kada će kazivanje istine postati naša zvanična dužnost, a ne samo dužnost svakog sina svoje otadžbine? Ili ste se vi zakleli nad dugmadima vaše uniforme, a ne nad svetinjom svoje savesti? Čitavo stoleće već leži Rusija isparaklisana i izmoždena od birokratije, a beskrvna se birokratska usta miču i ponavljaju sve jednu te jednu laž: lako se, tobož, pozovu narodni predstavnici, oni će stupiti u borbu sa državnom vlašću. Zar sa onom vlašću, koju su nekad sami ti narodni izbranici i pozvali, koju su sami i izabrali? Ne, oni će se boriti, ali ne sa njom, sa državnom vlašću, no sa vlašću ograničenosti, nedržavnosti i neodgovornosti, koja je danas, naopako, postala prva vlast u zemlji i koja upropašćuje, da, da, da, upropašćuje snagu otadžbine i njenu budućnost gura u propast!…
— O, Port-Artur nije svetski događaj! Pogledajte — mi nismo uznemireni. Mi smo — na pijacama, mi smo u pozorištima! Mi smo već bili spremni za taj glas, mi smo se navikli…
Da, u pozorištima… no vi ste u njima bili i juče, kad ranjeno i šrapnelom izmrcvareni soldati i matrozi u Port-Arturu — nisu bili u pozorištu… no na smrznutoj kaldrmi, čekajući umrli čas od urličućih i rasprskavajućih se granata… nadajući se i oblivajući se gorkim suzama radi sudbine Port-Artura! Take suze vi niste prolivali. Potražite ih u sebi. I vi ih morate imati.
Pad Port-Artura je svetski događaj i sad, kad nam je još sasvim svež, treba doći k sebi i opametiti se. Sada, kad je dogorela na glomači ta otkupna žrtva i oslobodila nas od obaveze da težimo i strasno hitamo ka Port-Arturu da ga oslobodimo, sad treba dati pristupa potpunoj svetlosti razuma.
Ova dosadašnja neizvesnost ne sme više trajati. Pokušaji, pokušaji i neprestano novi pokušaji, upućeni na tu neizvesnost, daju nam neprestano poraze, odstupanja, konačnu propast. Pa dokle tako! Zemlja oseća da samo još nekoliko koračaji i — desiće se, učiniće se nešto, otud povraćaja nema, iza čega nastupa strahotna istorijska nevolja.
I zbilja — na kopnu poraz, na moru poraz, u opsadnoj vojni poraz! Ima l’ još nešto, što nije oprobano? Šta mora osećati ta vojska, koja u samoj svojoj egzistenciji, sama u sebi vidi svoju otadžbinu samo povod za poraze i nedaće? Ta da nema uzdanja u vojsku, ne bi se zar ni rat otpočinjao. Vojska, kao i društvo, ne može da se pomiri sa takim svršetkom rata, sa takom svojom ulogom neočekivanom i neobičnom za nju. A za nova i dalja napredovanja potrebna su nova sredstva, nov napon, novo ubeđenje, da se cilj može postići. Opiti i pokušaji, pri kojima se računalo da će nam se okrenuti sreća, ne mogu se produžavati u beskonačnost, osobito u takom ratu, koji je — i mali i velik u isti mah! Da bi izgledalo verovatno, da se cilj rata može postići, treba da svaki građanin ove zemlje pojmi, kako će se rat produžavati, kakvim sredstvima samih činovnika, i ako sve to uđe u saznanje narodno jasnim, u ubedljivim, putevima, mi smo uvereni, da će se rat dovesti do kraja, no priznajemo, mi u isti mah krepko i tvrdo verujemo i u to, da je rasmatranje i ocenjivanje opšteg položaja posredstvom izabranih predstavnika zemlje — jedini način da se rat dovelo do kraja onako, kako treba.
Ne treba da naglimo u ofanzivu, nadajući se samo u dobru sreću. Nastupanje zahteva brojnu nadmoćnost sila na samom bojnom polju, i u tom se i sastoji smisao japanske zamke. Kad mi budemo imali 500.000 vojnika1 Japanci će imati 550.000 ljudi i — obranbeni položaj. To je — zamka, kljusa!
Željeznica nam ograničava količinu sila, koju možemo imati na bojnom polju. Odrecimo se dakle od ubijstvenog utrkivanja sa Japancima u pogledu brojnog stanja vojske na bojnom polju. Japanci mogu svagda dovesti vojske i hrane za jedan i po put više no mi, te stoga se mi nikako ne možemo spremiti za napadaj kako bi trebalo. No u isti mah, ne imajući mogućnosti da izbacimo na bojno polje najedanput više vojske i ubojnog materijala no Japanci, mi možemo tu istu količinu slati jedno za drugim pet puta više no Japanci. Zadržimo se na tome, zaustavimo se da odbrana na kopnenom bojnom polju, pripremaju i isti mah napadaj na moru. Tada ćemo mi raditi onako isto shodno i saglasno sa prirodnim šansama našega položaja, kao što su to dosad Japanci imali sreću raditi. I taki će biti i rezultati — pobede i „sreća“ preći će na našu stranu, poraze će brojati Japanci. Mi ovde možemo o tome govoriti samo u najkrupnijim pogledima, a podrobnosti ostavljamo za druga put. Ali smo duboko uvereni, da će se skupljeni predstavnici naroda izjasniti protiv mira u sadašnjem položaju stvari i za rat dok mir ne postane mogućan.
Drugo, što će, naravno, reći ti narodni izabranici okruga (izaslanici zemstva), jeste to, da njima nije ni na kraj pameti da se bore sa vlašću, koju je negda sam narod i izabrao. Oni će samo reći, da državu treba urediti tako, da u njoj zakon caruje ne samo u željama i namerama zakonodavaca, no i u samom životu. No, rekavši to, oni bi ponudili i svoje snage i savet, kako da se to ostvari. Pa šta je tu nesuvremeno? U našoj se državi živeti ne može. u njoj se ne može mirno i slobodno raditi, a sudba, evo, zapovedno traži rada, novaca, ljudi, života, koji bi kipeo od energije, i neće da čeka, i za svaki trenutak zakašnjenja plaća udarcima gvozdenog biča po sagnutim leđima naroda.
Pad Port-Artura svetski je događaj. To je strana iz naše istorije i — da poverujmo jedared i mi! — istorija postoji i za nas!
- Ovo je pisano u Petrogradu, 21. dekembra ove godine. — Prev. ↩︎