Radikali i policija

Juče su oba radikalna partijska organa, „Samouprava“ i „Odjek“ govorili na uvodnom mestu o našoj policiji: „Samouprava“ je brani od napada opozicionih listova, a „Odjek“ joj prebacuje da opet tera svoj stari zanat.

Mišljenja se dakle, kao i u mnogo čemu drugom, ni najmanje ne slažu. To je uostalom sasvim razumljivo; od pristrasnosti policije imaju koristi samo oni, koji su na vladi, a pošto „Odjekovi“ ljudi nisu na vladi, policija već počinje da im čini ono, što je u Srbiji uvek činila sa svima opozicionarima. To je mogao i unapred da zna svaki onaj, koji poznaje naše policajce i njihove stare, ukorenjene običaje. „Odjek“ će dakle, ako produži da sa bori protiv policijske samovolje i onda kad ne budu u [pitanju] samo njegovi prijatelji, imati još dosta puta prilike da o tome piše. Ovo je sada tek početak.

„Samoupravin“ jučerašnji članak je vrlo interesantan. On je pre svega parafraza onog čuvenog pisma g. Cerovića, u kojem tvrdi, da se on bori za slobodu štampe. Mi smo još tada izjavili, da nikako ne razumemo kako se to šef policije bori za slobodu štampe. Ne razumemo mi sada, ma da „Samouprava“ to isto ovim rečima tvrdi: „Što je ovde slučajno baš jedan deo naše štampe, od kojeg se čuva sloboda štampe, to nije krivica naše policije“. [nedostaje red] činila, kad bi nam tu teoriju g. Cerovića, koju je i ona usvojila, malo bliže htela da objasni.

Na žalost, ona nema običaj da daje takva objašnjenja, niti da odgovara na zamerke, koje joj se hladno i bez srdžbe čine. Ona onda ili oćuti, ili samo izjavi, kako s „radoznalim“ novinarima ne može o tome da razgovara. I — spor je svršen, kodaj si rabota!

Tako je ona i prilikom ovog poslednjeg gonjenje opozicionih listova govorila suviše malo o samoj stvari, a suviše mnogo o ličnim pitanjima, koja sa samom stvari nikakve veze nemaju. Tako je na primer savršeno svejedno upotrebljava li g. Mašić reč „ovozemaljski“ ili koju drugu za taj isti pojam, kao što je isto tako apsolutno svejedno hoće li g. Pašić nazvati habzburšku monarhiju „Austro-Ugarskom“, ili kojom drugom, njemu svojstvenom reči. Sve su to sasvim nevažne stvari, a važno je, vrlo je važno ovo: je li istina, kao što interpelant g. Mašić tvrdi, da je beogradska policija načinila razna nasilja ugušujući „Opoziciju“ i „Narodni List“; je li istina, kao što to tvrde svi beogradski listovi osim „Samouprave“, da je policija pogazila tom prilikom tačne zakonske odredbe.

Na ta bi pitanja „Samouprava“ trebala da odgovori, ne g. Veličkovića radi, koji je u celoj toj stvari zainteresovan, već principa radi, zakonitosti radi, koja mora biti jednaka za sve, ako hoćemo da se današnje stanje odlikuje od nekadašnjega.

Ona radije ćuti, računajući valjda, da će javno mnenje zbog Port-Artura i Nogija zaboraviti na g. Cerovića i na njegova dela. A kad već ne može na drugu stranu, „Samouprava“ ovako upola, kroza zube, priznaje da policija odista tom prilikom nije radila po zakonu. Evo tog priznanja, od reči do reči, koje se nalazi u jučerašnjem njezinom članku: „Možda policija razvija pri tome veću revnost i upotrebljava veće mere obazrivosti, no što celj i potrebe njenog rada iziskuju; možda je koji od njenih organa učinio po štogod u vatri svoga službenog rada, što se možda ne bi moglo složiti sa „šligom“, na koji gospoda oko tog patriotskog lista za sebe pretenduju,“

[nedostaje red] činili kad bi „vatru svoga službenog rada“ pokazivali pri hvatanju lopova i zločinaca; za tu revnost, mi bismo ih uvek hvalili, kao što smo ih i dosad hvalili; svoj „šlif“ bi trebali da pokazuju prema radnicama, mesto što oh po kvartovima tuku, a u odnosima svojim prema štampi neka budu samo onakvi, kakvi prema zakonu treba da budu. Mi im ne tražimo ni više ni manje, no samo to.