ZA ZDRAVLJE
Ne prođe kod nas nijedan veći praznik, a da mnoga mati ne zakuka. Čisti se tih dana u kući, riba se, a za ribanje ništa danas nije zgodnije nego ceđ što se gotov dobija u bakalnici. Kupi se, dakle, malo ceđa (za groš se dobije puna šolja), pa divota — bele se patos i kujinski sto kao novi. A dok mati radi po kući, deca se vrzmaju oko nje, poneko i ožedni, pa nategne šolju da se napije vode, i na jedanput se začuje vrisak. Mesto vode, dete se napilo ceđa, i nesreća je gotova.
Najčešće se, kao što rekoh, ti nesrećni slučajevi dešavaju pred praznike. Prema tome bi i meni bio red, da govorim o njima docnije, pred Svetog Nikolu ili pred Božić. Ali imam jedan drugi razlog, da danas baš tu temu uzmem za razgovor. U ovo doba godine, kad se ostavlja turšija za zimu, u mnoge se kuće unosi esencija za sirće. I ona je ljuta kao i ceđ, i ona peče i truje, a i nju domaćice često ostavljaju ma gde, pa onda plaču i nariču, ako im dete slučajno dokopa esenciju mesto vode. Zato je sad vreme, da govorim o tom nehatu u opšte — i o trovanju sirćetnom esencijom i o trovanju ceđem.
To mi je tim zgodnije, što su te dve tečnosti po dejstvu svome vrlo slične, gotovo istovetne: obe peku, grizu, obe ubijaju na jedan način; i iko su po hemijskoj građi pravi protivnici, kao otrovi su vrlo bliske jedna drugoj.
Kako će čovek proći, kad uzme da pije esenciju ili ceđ, to zavisi od dve okolnosti: prvo od toga, da li ih je odmah iz usta ispljuvao ili sasvim progutao, i drugo od toga, da li su te tečnosti jake (koncentrisane) ili koliko-toliko razblažene. Ako su mu samo usta ispečena, nagrizena, još će i olako proći, ali ako mu je esencija ili ceđ sišla i u jednjak i u stomak, naročito u većoj količini, onda će naići teške posledice koje će ga mahom i života stati. A razume se, što je jača, žešća tečnost, jače će i povrede biti.
Da bi se razumelo dejstvo tih tečnosti i zapamtili znaci kakvog trovanja, treba imati na umu, da obe nagrizaju, uništuju, razoravaju organe s kojima dođu u dodir; ma kuda da dođu (na jezik, u usta, ždrelo, jednjak, želudac), one prave rane, nekad pliće, nekad dublje, čak i toliko duboke, da sasvim provale, probuše stomak. A od jačine tih povreda zavisiće i koliko će čovek bolovati.
Ko se napije esencije ili ceđa, osetiće prvo strahovit bol, od usta i ždrela pa kroz sredinu grudi do stomaka. Odmah zatim počeće da povraća, prvo ono što mu se zateklo u želucu, pa onda krvave, mrke i crne mase. Usta će mu biti zapaljena, natečena, disanje i gutanje otežano. Docnije će mu se i trbuh naduti, sa suprotne strane počeće takođe odlaziti od njega crne, krvave mase, i posle 2—3 dana naići će smrt. To kad je otrov jak. A kad je blaži, ili kad ga je čovek u manjoj količini progutao, bolovanje je duže. One rane po jednjaku i želucu gnoje, čovek malo jede, jedva po koji gutljaj mleka ako podnese, i tako tek posle dužeg vremena, koje od bolesti koje od gladi, dođe smrt. Ako se, međutim, desi, da čovek preturi preko glave tu prvu bolest, iza onih rana mu ostanu ožiljci, koji se skupe kao i svaki drugi ožiljak, na primer od izgoretine, i onda se takvom bedniku jednjak na tom mestu stegne, suzi, te zalogaj ne može da prolazi u stomak. To je onda tek pravi mučenik, koji pokraj sveg lekarskog truda retko kad uspe da ne umre od gladi.
Tu strašnu sliku čoveka, otrovanog ceđem ili sirćetnom esencijom, mi lekari često viđamo. Naročito je ceđ čest uzrok takvoj nesreći. Ne dešava se ona samo pred praznike, nego i inače: Domaćica kupi puno staklo ceđa, pa ga ne utroši na jedanput, nego ga čuva i za drugu priliku. A čuva ga u običnoj flaši, kakvoj drži i druge potrebne (i nepotrebne) tečnosti, pa se onda lako desi, da se otruje i odrastao čovek, kad mesto rakije povuče iz takvog stakleta ceđ. I ma koliko čudno da izgleda, ipak je fakt, da takav čovek retko kad za vremena oseti da mu je u ustima ceđ a ne voda ili rakija; dok to oseti, većinom mu je ceđ ušla već i u ždrelo i u jednjak. Ali nije trovanje ceđem uvek samo nesrećan slučaj; često se služe njime i ljudi, koji hoće sami sebi da oduzmu život.
Zato što je to trovanje tako često, treba svaki da zna, šta treba s bolesnikom raditi dok lekar ne dođe.
Napomenuo sam već, da su sirćetna esencija i ceđ po hemijskom sastavu sasvim suprotni jedno drugom (kako se to u hemiji kaže, ono je kiselina, a ovo baza). Zato su im i protivotrovi suprotni: onome, koji se otrovao ceđom, treba odmah dati da pije razblaženog sirćeta ili druge koje kiseline (na primer limunove), a onome, koji se napio sirćetne esencije, treba dati da guta „sode bikarbone“ ili tucane krede. I jednom i drugom valja, uz to, dati da siše i guta sitnu parčad leda i po koji gutljaj hladnoga mleka. To je sve, što ima da se uradi, dok lekar ne dođe.
Ali je, razume se, mnogo važnije paziti da do takve nesreće u opšte i ne dođe. Ceđ i sirćetnu esenciju ne treba nikad držati u kući; što se donese, to treba odmah i potrošiti. A dok se s ceđem radi, moraju deca biti daleko od tog mesta.
Mnoga mati nije htela ni to da pazi, i mnoga se zbog toga u crno zavila.