ZA ZDRAVLJE
Ko malo više švrlja po Beogradu, taj je poslednjih dana imao priliku da vidi sve više onih kobnih tabli, na kojima piše: „Pazi, u ovu kuću ne ulazi; u njoj vlada zarazna bolest šarlah“. A kako je ovde, U Beogradu, isto je tako i u mnogim drugim mestima u Srbiji: dolazi jesen, a s njom, gde više gde manje, i ti nesrećna zaraza. Zato čujte šta ću vam reći.
Neću danas da govorim, kako šarlah izgleda, kako počinje i kako se svršava; to je za ovaj mah sporedno. Glavno mi je da iznesem, kako se zaraza širi i kako se, prema tome, čovek može od bolesti sačuvati. To treba da zna svako, kome leži na srcu zdravlje njegove dece i njegovog naroda; inače neće biti velike vajde ni od kakvih ni najstrožih mera, koje sanitetske vlasti preduzimaju da bi zarazu suzbile.
Šarlah se, dakle, dobija na tri načina:
- neposredno od bolesnika,
- od stvari koje su sa bolesnikom dolazile u dodir,
- od ljudi, koji su imali posla s bolesnikom, pa se onda mešaju s drugim svetom (oni mogu prenositi zarazu i ako se sami nisu poboleli).
To troje treba, za vreme zaraze, neprestano imati na umu. I prema tome da treba, pre svega, nipošto ulaziti u kuću, gde ima takvih bolesnika. Osim toga, ne treba iz kuća, u kojim ima šarlaha, uzimati nikakve stvari. I najposle treba se kloniti svakoga, koji u kući ima bolesnika od šarlaha.
Ovo prvo lako je izvršiti, bar po varošima. Jer tu se bar većinom zna, u kojim kućama ima zaraznih bolesnika — negde se na takvim kućama vide table sa opomenom, a negde pred vratima stoje i stražari koji ne daju da se u njih ulazi. Opasnosti, koja dolazi od stvari što su s bolesnikom bile u dodiru, takođe se nije teško sačuvati: ne treba unositi u kuću nikakvu staru, već upotrebljenu stvar; naročito ne treba dopuštati deci, da uzimaju tuđe igračke ili tuđe knjige, pisaljke i t. d. I to se, dakle, kako-tako može izvršiti. Ali kako ćemo se sačuvati ove treće opasnosti? Kako možemo znati, ko se sve mešao sa bolesnicima, pa da ga se klonimo?
To ne možemo znati, i zato sam ja i kazao, da zarazu ne može ugušiti nikakva sanitetska vlast, ako i svi pojedinci ne budu tačno obavešteni kako se zaraza širi, pa onda prema tome ne budu i postupali. Svi oni, dakle, koji dolaze u dodir sa bolesnikom, neka se sami klone ostaloga sveta; neka ne odlaze u kancelarije, u radionice, na pijacu, u kafanu, na šetalište, neka se na voze na tramvaju. To od njih traži pravda, čovečnost; inače su nesavesni ljudi, često puta čak i obične ubice.
Ali nije ni to glavni uzrok, što se katkad šarlah u varoši širi, ma da sa protiv njega preduzimaju sve moguće sanitetske mere. Ima tome još dva uzroka, i oni su čak najvažniji.
Prvi je u tome, što se bolesnici pre vremena puštaju iz kuće. Evo kako: Svaki bolesnik od šarlaha može da zarazi drugu decu od prvog dana svoje bolesti pa sve dok se potpuno no isperuta — u najmanju ruku za punih 5 do 6 nedelja. Često se, međutim, dešava, da bolesnik izgleda zdrav već i posle 3 i 4 nedelje, i onda će ga poneki roditelji, nasuprot lekarskim naredbama, početi izvoditi „na vazduh“, u šetnju, voziće ga i kolima i tramvajem, i zaraza će se širiti na sve strane. Zato i molim sve one, koje snađe nesreća da im koji od ukućana dobije šarlah: Ne izvodite bolesnika nikuda iz kuće, dokle god lekar ne konstatuje da je potpuno ozdravio; kad to bude, on će narediti da se kuća dezinfikuje i tabla skine, i tek onda pustite bolesnika u svet. Ako drukčije radite, nesavesnici ste, koje za taj zločin prvi komšija treba da optuži policijskoj vlasti.
To je vrlo čest uzrok, što se zaraza raznosi, a ima, kao što rekoh, još jedan isto tako važan: Nije šarlah uvek teška bolest; ne pojave se u njemu uvek i povraćanje i jaka gušobolja i velika vatra i jasna ospa. Poneko dobije pravi šarlah, a ima pri tom svega malu vatricu, lake krajnike i jedva primetnu ospu; poneko ne dobije čak ni traga od kakve ospe, nego samo krajnike si neznatnom vatrom. To se viđa i kod dece, ali naročito kod odraslih ljudi. Međutim, i takav je šarlah zarazan, a kad pređe na drugog, na mora da bude isto tako blag, nego kod tog drugog može da izbije u svoj salini svojoj. I eto, u tome je opasnost: čovek dobije ili mu dete dobije laku bolest, po izgledu obične krajnike; on i ne sanja da je to šarlah, nego se meša sa svetom ili pušta dete već posle 2—3 dana da ide i na ulicu i u školu, i zaraza se na taj način širi kao plamen. Ja sam baš ovih dana video jedan takav slučaj: Jedna mlada mati imala je nekoliko dana „krajnike“, na koje niko nije obraćao pažnju, a posle kratkog vremena razbolelo joj se najmlađe dete od teškog šarlaha i umrlo, siroto, od te bolesti, dok drugo, starije, i sad boluj od tako isto jasnog šarlaha.
Da bi se sačuvala od te opasnosti, treba da zapamtite ovo: Ma kako blag šarlah bio, lekar će ga ipak u većini slučajeva na vreme poznati; on ća gotovo uvek moći utvrditi, jesu li to, što vama izgledaju obični krajnici, odista samo krajnici ili je to šarlah lakog obima, bez velike vatruštine i bez ospe. Zato, dokle zaraza u varoši vlada kad god vam koji od ukućana, bilo odraslih bilo dece, dobije krajnike, vi odmah zovite lekara. Samo će on u tom slučaju moći spasti velike nesreće i vašu čeljad i vaše sugrađane.
Zapamtite, što sam vam rekao.