Nekoliko crtica iz poslednjih ratnih dana
Kod jednog hidranta stoji pored velikih rezervoarnih kola čika Miloš, komandir vatrogasaca. Po njemu se vidi, da je premoren; raskopčao mundir i košulju pa posmatra, kako voda lagano curi kroz splasnulu cev u rezervoar.
On i kočijaš, što tera kola, prestavljaju celu „požarnu četu“ grada Beograda. Istina do pre dva dana on je imao na službi oko dvaestak mladića iz poslednje odbrane, ali kad su oni raspušteni, knjiga je spala na dva slova. I tako njih dvoje eto već dve noći gase, i to uspešno, razne manje požare, praćeni pri tome poslu zvucima topovske i mitraljeske muzike. Međutim kad se pojavio požar u štofari, čika Miloševa trupa je ipak bila brzo uvećana sa Glavne Vojne Stanice i uspela je da spase fabriku.
⁂
Čiča Ilije Glumac stalno drži serkl pred „Ruskim Carem“ i na svoj specijalni način tumači događaje i daje objašnjenja i savete pojedincima, koji ih traže. Tako na primer nekolicini Jevreja tvrdi, da je najsigurnije za vreme bombardovanja u — Bajlonijevom podrumu!
— Kako to, čude se oni, kad baš tamo pogađaju granate?!
— Neka pogađaju, nemari to ništa, kaže on značajno; jer treba da znate, da su tamo ogromne kace piva, pa kako god udari koji granata, mora da upadne u kacu, a onda samo učini „cvrk!“ i gasi se! Eto ti, zašto je najsigurnije u Bajlonovom podrumu…
⁂
Žena Save Jermenina, tucača kave, zaustavila je automobil, u kome se vozio Kraljević Đorđe. Kad je uspela, da znacima upozori Kraljevića, koji je naredio, da automobil stane, ona je upitala:
— Molim Vas, da mi kažete, treba li, da se selimo ili da ostanemo ovde, jer evo iseli se ceo Beograd!
— Treba da ostanete ovde! odgovorio je Kraljević: nikakve opasnosti nema, dok sam ja živ, ne bojte se!
⁂
Juče na velikoj pijaci jedan poznati piljar, ne mogući se otresti stare navike, zacenio neku svoju robu; Jedna gospođa cenka se s njime, ali on zapeo:
— Tri groša, ne može niže!
U tom nad samom pijacom strašno zazvižda i zafijuka jedna granata.
— Ajde nosi za šeset para, kad je već ovakav slučaj! razdera se za gospođom dobrodušni piljar.
⁂
Pored kafane „Mali Balkan“, na Trkalištu, prolazi stari beogradski alas Jovan Jarac. Pita ga Miloš Vatrogasac:
— Šta je Jovo, što si se skunjio i sneveselio?
A on odgovara kao s nekim prezrenjem:
— More, svi su budale; naredili mi da se selim iz moje rođene kuće, a svega deset zrna, što su udarila oko nje i prešla preko nje.
⁂
I pod najačom kanonadom i zujanjem topovskih zrna po Beogradu i preko Beograda, ulicama trči na sve strane bezbroj dečurlije i muške i ženske, većinom bosonoga, i na sav glas prodaju nekakve „najnovije listove“ i „najnovije telegrame“; na sve strana razleže se vika dečjih glasića, koji na svoju ruku ističu, šta je u kome od tih listova najvažnije.
Čak su neki obešenjaci pronašli i stare viceve svojih otaca, koji sada zgodno dođu, pa se deru na sav glas:
— Najnoviji telegram! Ušao Švaba u Beč!…
⁂
Ima još jedna interesantna napast za Beograd: to su buve! Ono i do sada su buve bila jedna napast za Beograd, ali ovo sad prevršilo je svaku meru!
Nije teško objasniti ovu pojavu. Na 90000 duša otišlo je iz Beograda, ponevši sa sobom samo onu neophodnu količinu buva, koja ih stalno prati na svakom koraku. Resto, ostavši bez svojih „poslodavaca“ i „hranitelja“, šta je znalo da radi, nego je došlo „pod okrilje“ ovih nesrećnika, što su ostali u Beogradu. Uz to su još iz podruma iznete one mase buva, što su tamo tavorile kao sužnji, te sada ima u svakoj kući čitav buveći cirkus.
Otuda, čim se malo utiša pucnjava te čovek pomisli da svede oči, buve se razrade možda još gore nego Austrijanci, te od sna nema ničega.
Ali je još interesantnija pojava, što je stenica gotovo sasvim nestalo! Valjda su se preselile u Niš?
Inače u opšte je sada u ovim danima pucnjave karakteristično ponašanje životinja u Beogradu i njegovoj okolini. Austrijanci pucaju, Bog bi ih znao zašto; valjda da rasteruju sebi strah; petlovi pred samu pucnjavu počnu kukurikati, zapinjući iz petnih žila, a psi udare u lavež i kevtanje.
⁂
Kao što već ranije rekosmo, Beograđani, koji su u ovim teškim danima ostali verni Beogradu, toliko su se već navikli na opasnost, da su udarili u razne slane i neslane viceve na račun te opasnosti.
Pred kafanom Takovo sede nekoliko penzionera; fijuču i rasprskavaju se granate, a oni, sad već hladno, razgovaraju o artilerijskoj vatri sa takvom stručnošću, kao da su svršili ne znam kakvu višu artilerisku školu.
„Fijuuuu!…“ čini nad njima.
— To je haubic, poznajem ga odmah! važno kaže jedan penzioner, koji je u celome Beogradu poznat što je veoma tvrd na ušima, a koji o topu zna toliko, u koliko se kaže „gluv kao top“.
— A, nije! Ovo je opsadni, kaže jedan žandarmeriski penzioner. Znam još od onog bombardovanja za vreme blaženoupokojenoga kneza Mihaila!
— To su fugasne granate! umeša se s drugog stola jedan od onih mlađih besposlenih.
— Kako fugasne? ljute se ona dvojica…
— Pa tako, objašnjava im on; zar ne vidite: f-f-f-f ugasne! Fijuču pa se ugase!…
Svi se smeju tome malo nozgrapnom vicu, koji je ipak upalio, možda bolje nego ona granata, što ga je izazvala.
⁂
Ima još i drugog „humora s vešala“ kod naših kuražnih Beograđana.
Kraljević Đorđe dovezao se automobilom do apoteke Viktorovića, da ga tu previju. I ako je automobil jurio velikom brzinom, ipak su prolaznici primetili, da Kraljeviću curi krv i da mu je rame krvavo.
I sav onaj svet, koliko ga se nalazilo po trotoarima, odakle je cenio pravac i daljinu pucnjave, pojurio je za automobilom.
Tako se za tren oka oko skvera pred apotekom bila skupila velika gomila sveta. Žandarmi i i pisari pokušavali su, da taj svet ljubaznim načinom — jer sada su u Beogradu svi jedno prema drugom ljubazni — nagovore na razilaženje, upozoravajući ih na to, da će neprijateljski osmatrači moći videti tu skupljenu gomilu pa upraviti vatru na nju. Ali na njihove molbe i na to kao zastrašavanje došao je odgovor, koji liči na takozvani „humor s vešala“. Taj odgovor je glasio:
— Neka bude salata.
I niko se nije hteo mrdnuti.
⁂
— Šta je ovo ljudi to celo pre podne biju u ovaj deo varoši? pita jedan zabrinuti profesor, pred jednom kafanom tamo visoko gore na periferiji Beograda, zvanoj Čubura.
— Kako šta je? Zar ne vidiš da gađaju žice bezžične telegrafije! odgovara mu jedan njegov kolega, koji je i u mirno doba imao običaj da se pravi, kako sve zna…
⁂
Na Terazijama staje jedan fijaker; kočijaši vojnik, i pored njega sedi drugi vojnik. Čekaju poduže pred kućom, dok nisu počeli da utovaruju neke kufere, korpe i bošče.
Najzad se pojavi i utovari jedna sredovečna dama u elegantnom uličnom kostimu.
— Ko je to? pitam momka, što je utovarivao ceo taj bagaž.
— To ja svastika kapetana toga i toga odgovori on i nasmeja se.
Kola se kretoše, kad najedared zalaja iz hodnika jedno kučence, a onaj momak razdera se za kolima:
— Gospođo, Pacika, Pacika!
Ali kola odoše a Pacika ostade tužno urličući, da izdrži sve strahote bombardovanja.