Nekoliko crtica iz poslednjih ratnih dana
Preko vode grme topovi; sve je to brisani prostor. Pa ipak juče pred veče sretnem jednog do kolena mokrog čoveka, gde nosi jednu nisku ribe, na kojoj je moglo biti oko dve kile šarančića i karaša.
— Otkuda ti, burazere, ta riba? upitam ga začuđeno.
— Pa ulovio sam, brate! kaže mi on.
— Kako i gde, ako Boga znaš, kad vidiš da se vodi ne može prići?!
— Bogami, mi možemo! Mi pecamo i na alov fatamo po bari Veneciji.
— Pa var vas ne gađaju?
— Ama oni pucaju, ali riba to ne čuje! odvrati mi on hladnokrvno i produži put.
⁂
Zafijuka preko Terazija granata kao kad sa tramvaja spada „trola“: fijuuu — zijuuu!! Pred Šiškovom Mehanom sede bezbrižno njih desetak, koji su bili kuražno izašli, da se malo provetre. A kad zafijuka granata, jedan od njih podskoči i komandantskim glasom podviknu:
— Ko je iz podrumske armije, napred!
I svi zaglaviše vrata od mehane i izgubiše se tamo negde u pomrčini, da se posle pola sata opet pojave i stanu jedan drugog izvinjavati i objašnjavati: „Otišao sam samo do kuće, da se moji ne poplaše“; „More ja samo do nužnika; od kad se kanim pa me sve tako mrzi, čekam da vidim, kad će da počnu.“
⁂
Svet se još neprestano seli iz Beograda. Posle ovo poslednje teške kanonade čak je nastala i veća živost u seobi. Ranom zorom može se videti, kako preko Trkališta promiču taljige i kola za iznošenje zemlje, natovareni ženama, decom i ponekim čovekom. Fijakeri se više ne viđaju, jer „nemaju računa“, pošto na izvesnom mestu na putu dobijaju za svoje neverovatne ucene batine od vojne vlasti, a ucenom oteti novac oduzima im sa i razdaje sirotinji, koja tuda peške prolazi.
Jutros sam video i ćir Mijajla i g. Marka Stojanovića, kako sa po dva iberciga preko ruke žure ka Slaviji, valjda će tamo sesti na taljige. U ostalom njima nije ni zameriti toliko, jer su oni poslednjih dana zaista izdržali tešku vatru.
Međutim video sam i drugu sliku. Pred jednom malom mehanom na periferiji Beograda seo je da se odmori beogradski industrijalac Milan Ječmenica. On je u vojnoj uniformi i došao je u Beograd zvaničnim poslom, s pozicija. Oko njega za stolom poveći broj siromašnih domaćina, očeva porodica, koji ga pitaju za mišljenje, da li treba da se sele iz Beograda. A on im odgovara:
— Imam jedinče, maloga sina, i takoreći nikoga više nemam u svetu. Mogu sad da platim 10.000 dinara za kola i imam gde da ga sklonim, pa ipak sam ga ostavio kod kuće, pod nadzorom mlađih, i ne mislim da ga sklanjam iz Beograda. Nebojte se, jer eto i iz toga možda možete videti, da ne treba ići!…
⁂
U prostranom dvorištu „Politike“ na Terazijama preko stotinu razne dece, koji čekaju da zazvrji mašina i počne izdavanje lista. Nad nama se rasprskavaju šrapneli, zasipajući okolne krovove, zuje i fijuču granate, eksplodujući u našoj neposrednoj blizini — a ta deca zagalamila kao da je Markovdan.
U jednom ćošku igraju krajcarice, bacaju visoko i svađajući se, secujući i vičući: „Ne valja! Valja! Dve čiste, tri nisu!“ Na drugoj strani igraju klisa, a na trećoj neki, sasvim moderni, napravili od plave hartije i kanapa veliku loptu, pa igraju „fusbala“, derući se i udarajući jedan drugog bosim nogama u nos i snisko u leđa.
Najzad njih nekolicina, koji, kako izgleda raspolažu trgovačkim duhom, na nekakav način ispeli su se na krov pa kupe parčad od topovskih projektila, objašnjavajući odozgo, da će za to uzeti lepe pare onima, što su pobegli, jer će, kaže oni posle to kupovati kao uspomenu za dokaz, da su u najteža vremena bili u Beogradu.
Tako više u Beogradu nema dece, jer su svi postali matorci.
⁂
Pred veče se bilo malo smirilo te su žene iznele stolice pred kuće pa sede i nagađaju, kad će Švaba početi „opet da se izmotava“. Jedan bos šatrovac nailazi pored jednog takvog niza žena tamo negde kod ministarstva pravde. Bosom nogom gura jedan kamen i pevucka: „Švaba keleraba…“ Najedared se, kao vragom gonjen, okrene ženama, povije glavu kao da hoće da ih ubode, i razdere se, sanćim kao top.
— Buk! Bum! Bum! Bešte žene u podrum!“
— Ju, ubio ga Bog! vrisnu žene, a on se slatko i mangupski rebeće i produžuje put, da na prvom idućem takvom mestu ponovi taj svoj gavroški vic.
⁂
Poslednjih dana je, kao što je poznato, Klasna Lutrija bila jako oštećena. I oni, koji nisu nikad ništa dobili na lutriji, sad su našli zgodnu priliku, da je pandrcnu. Tako se sad po Beogradu kaže:
— Najzad i Klasna Lutrija dobi jedan veliki zgoditak, samo to ima da joj, docnije, isplati Austrija!
⁂
Neko izmislio i proneo po varoši, kako su velmože u Nišu dokonale, da svakom muškom građaninu od 8 godina pa naviše, koji je imao kuraži da ostane u Beogradu, podare orden, naročiti orden, koji će se za ovu svrhu ustanoviti.
Otuda u jednoj kući u Miletinoj ulici, gde stanuje jedan srećan otac sa osmoro sitne dece, onomad umal nije došlo do ozbiljnog džumbusa. Naime proračunavali su, sedeći u podrumu, koliko će cela familija ukupno dobiti ordena. Ženskadija je s punim pravom, tvrdila, da njoj prinadleži po jedan orden, dok su muškarci to odlučno negirali.
Tako je najzad došlo do plača i svađe te je srećni domaćin bio prinuđen, da izbije svih osam svojih naslednika i kavaljera budućeg ordena, a u isto vreme i da, radi umirenja cele afere, obeća najmlađem, kome je tek 5 godina, kako će podvaliti g. Pašiću, to jest rećiće da i taj najmlađi ima već 8 godina te će i on dobiti orden…
⁂
Poznati beogradski knjižar Geca Kon, koji je ovekovečen u jednom stihu u feljtonu „Politike“ još od pre nekoliko godina, i to baš u vezi sa bombardovanjem, sada je kao malo popustio. Koliko se sećam, onaj „istoriski stih“ je glasio: „Čuvena firma Geca Kon — ah znam ga, ta to je bio on. — Znam ga, sećam se Gece, — On kanda beše izmeđ one dece, — Što metuše kavgu oko Čukur-česme, — Junački je vikao: Pucati se ne sme. — A kad sa bedema zagrne topovski ton, — Sva deca povikaše: Da živi Geca Kon!“… Tako je, kaže stihotvorac, to je bilo onda [novremja] onog nekadanjeg bombardovanja. Pa umal nije i ovom prilikom ostalo tako. Jer simpatični gospodin Geca petnaest dana se držao hrabro i čim bi bombardovanje malo popustilo, otvarao bi dućan ili sedeo pred Ruskim Carem“.
Ali poslednjih dana nekako i njegovi nervi popustiše te ti on pogodi kola za Resnik.
Međutim to je bio račun bez krčmara, to jest bez gospođe Konove. Jer gospođa nije htela da čuje za odlazak iz Beograda. „Ja neću, a ti, ako to je strah, idi!“
Gospodin Geca je pogledao svoju ženu kao razjaren tigar, izvadi 5 dinara i dao kočijašu kao oštetu. „Tako, nek se zna, ko je gazda u kući, rekao mu je važno; baš zainat njoj neću da idem!“
⁂
Jedan poznanik pita pred jednom gostionicom Zariju Ugrenovića, sopstvenika Pogrebnog Zavoda:
— Kako idu mrtvački sanduci, Zarija?
— Nikako, odgovara on, svaki ima po šest nogu pa ipak ne ide!
— Ne brini more, ićiće, samo te lepše pričuvaj za austriske generale, dobaci jedan treći.