Nekoliko crtica iz poslednjih ratnih dana
Žarko Dimitrijević, sin Mite Dimitrijevića, rakidžije sa Trkališta, inače vojni dobrovoljac, pre neki dan toliko se naljutio na švapsko puckaranje iz pušaka, mitraljeza i topova, da im je na osobit način pokazao svoje prezrenje.
On je naime tamo negde u Paliluli nabavio jednu kozu izveo ju je na obalu i pomuzao je pod kišom projektila, što su na njega sipali pobesneli Austrijanci. Razume se da su i on koza ostali zdravi i čitavi.
⁂
Svakako će interesovati one naše Beograđane, što su srećni da se nalaze u unutrašnjosti, da čuju kakve su danas cene najobičnijim životnim namirnicama u Beogradu.
Cene su, kakve se za poslednju deceniju ne pamte u Beogradu. Tako na primer crveni patlidžan je 5 para kila, a pred podne su 4 kile za 15 para; boranija je izjutra 10; pred podne 5 para; modri patlidžani 10 para komad, u kome ima više od kile; crni luk je 25 i [30] para; krompir 10; babure krupne žute 30—40 za groš; kupus velikih glavica od 1,5—2 kile groš; zelen za supu, veliki svežanj 10 para; kupus ribanac 25 i 30; mlad pasulj 20 para kila; svinjsko meso 7 groša; goveđina 6 groša; mleko groš litar.
⁂
Pa ipak i pored ove srazmerne jevtinoće često mnogi ostane bez ručka.
Tako na primer pre neki dan profesor g. Giga sedeo sve do 1 sat u podne pred „Ruskim Carem“, slatko se razgovarao i kad je osetio dobar apetit, krenuo se kući, da slatko ruča.
Nije prošlo ni pola sata, a on se vraća besan i jetko naređuje kelneru, da mu donese štogod za jelo. Uskoro potom doznaje se, šta se neobično dogodilo gospodinu Gigi.
Uvaženi profesor došao kući i još s vrata pitao svoju suprugu gospođa Marinu:
— Šta je s ručkom, je li gotov?
— Nema, Gigo, ručka! glasi odgovor.
— Kako nema? zgranuo se on.
— Tako, bije na pijacu!
— Kako bije? Ko koga bije?
— Pa granate biju.
On je samo zaćutao zavrteo glavom pa onda upitao:
— Je li ko poginuo?
— Nije niko!
— Pa kad nije niko poginuo, što da nema ručka? rekao je profesor jetko i došao u restoraciju, gde ne biju granate ali biju basnoslovne cene.