U trenutku kada se očekuje sudbonosan i toliko dugo očekivani sudar između Francuske i Nemačke, značajno je znati metode kojima se rukovode njihove vojske.
Čuveni francuski vojni pisac Režinald Kan, koji je sa neobičnom zainteresovanošću posmatrao tok operacija naših trupa u balkanskim ratovima, napisao je u „Tenu“ izvrsan članak o Francuskoj i Nemačkoj vojnoj borbenoj metodi.
Evo kako on u tome članku piše:
Posle poraza od 1870. godine, oficiri, koji su imali da izvrše ogroman posao oko reorganizovanja francuske vojske morali su početi sve iz početka. Naročito je u oblasti taktike imalo sve tek da se stvara… Svaki je uviđao, da je masivna defanziva no utvrđenim položajima, metoda koju su upotrebili francuski komandanti u tome ratu, bila glavni uzrok francuskog poraza, i da se ona, zbog toga morala potpuno odbaciti. Svakome je bilo u uspomeni, da je odlučna ofanziva dala Francuskoj njene najlepše pobede i da je jedino ona dozvolila Napoleonu da triumfuje nad koalizovanom Evropom. Otuda je poticao prirodan zaključak da su nas Nemci tukli našom sopstvenom metodom i da je nastupilo krajnje vreme da se Francuska toj metodi vrati.
Oficiri počeše ponovo studirati ratove iz početka devetnaestog veka, čije je proučavanje bilo zanemareno, i tražiti u istoriji Napoleonovih ratova jedan taktičan sistem. Njima se učini da su taj sistem otkrili u jednoj rečenici velikoga imperatora, koji je preporučivao „da se svuda stupi u akciju i svuda vidi“ u „da se izazove događaj“ jednom masom vojnika određenom za manevrovanje. Izgledalo je da ta načela najbolje izražavaju Napoleonovu taktiku, da sadrže njenu suštinu. Ona su, zato i poslužili kao osnova nastavi koju su u Ratnoj Školi dali slavni profesori Majar, Kardo, Langloa, Bonal.
Nova taktika je dobila zakonsku važnost u glavi „Borba“ našega ratnog pravila službe, koje je objavljeno 1895. godine i koja još danas važi. Da ga u nekoliko reči izložimo.
Jedino ofanziva daje mogućnosti da se postignu presudni rezultati. Bitka se deli na tri dela. To su: 1) Pripremna borba, koju u prvo vreme vode odredi za osiguravanje (konjica, predstraže), a zatim jedan deo glavne vojničke mase. Ta borba ima da zamori neprijatelja i obavesti komandante o uslovima, pod kojima ima da izvrši odlučan napad 2) Presudan napad, koji se vrši na slaboj tački neprijateljske vojske, u zgodnom trenutku, jednom većom masom za manevrovanje, koja je do toga trenutka izvan borbe. 3) Stupanje u borbenu liniju opšte rezerve, koja ima da goni, u slučaju pobede, ili zaštiti odstupanje, ako odlučan napad ne uspe.
Pre dvadeset godina, ta doktrina, predavana u Ratnoj Školi važila je bez ikakve ograde u celoj francuskoj vojsci. Ona je nailazila na potporu u skoro istovetnim pravilima, koje je general Dragomarov propisivao ruskoj vojsci, koja je, u to vreme, bila vrlo u modi.
Nemačka vojska, posle rata od 1870 godine, nije imala potrebu da menja taktiku koja joj je dolazila od Moltkea i koja ja tako dobro uspela. Pruski maršal je bio daleko više genijalan organizator nego veliki vojskovođa. Njegova glavna zasluga je bila što je, još u mirno doba, vojni mehanizam prilagodio uslovima modernoga rata, koji je on naslutio. Pod njegovom uviđavnom i odlučnom upravom, pruska vojska postala je divna mašina, čiji su točkovi radili bez zastoja. Između komande i izvršivanja naredaba postojala je potpuna harmonija.
Moltke je dao pruskoj vojsci taktiku, koja je najbolje priličila i njemu i njoj. On je poveo u borbu ogromne mase, koje bojno polje nije videlo. On nije hteo da se, kao Napoleon, pouzda u svoju ocenu ili ocenu svojih generala u jednom odlučnom trenutku. Stavio je celu svoju mašinu u pokret, tako da može uništiti neprijatelja samom svojom silom, bez taktike, automatski. Njegov način ratovanja bio je sasvim prost.
Čim bi ga konjica izvestila o položajima, na kojima se nalazi neprijateljska vojska, on se kretalo protiv neprijatelja, razvijajući svu silu na vrlo širokom frontu. Cela njegova borbena linija prelazila je u ofanzivu. Krila te linije, snažnija od neprijateljskih krila, obuhvatala su neprijateljska krila i primoravale trupe na povlačenje.
Frešviler, Sen Prpva, Sedan jesu direktne primena te doktrine, koja se, od toga vremena, nije kod Nemaca izmenila. Na nemačkim manevrima, gotovo uvek, komandanti armija izbacuju sve svoje trupe u borbeni red, ne zadržavajući rezervu, i u obuhvatanju neprijateljskih krili gledaju jedini način da se pobedi neprijatelj.
Kao što se vidi, francuska i nemačka metoda razlikuju se samim svojini osobinama. Francuski komandant čeka iz same borbe izvesna obaveštenja, pomoću kojih će posle udariti svojom operativnom silom. Na taj način on se izlaže opasnosti da ga neprijatelj preduhitri i pretrpa svojom silom, pre nego što je u stanju da manevriše. Nemački komandant to odlučuje još pre početka bitke i odmah razvija celu svoju vojsku. On se izlaže opasnosti da grune u prazan prostor.
⁂
Slepo pridržavanje jedne i druge doktrine vladalo je i u jednoj i u drugoj vojsci zadugo. Tek posle engleskih poraza u Africi počinju da se u Francuskoj javljaju simptomi negodovanja. Ubrzo, pokret protiv osveštane vojne doktrine dobio je svoj određen oblik. Prvi je general Negrije, u dva članka, koja su izašla u „Revue des deux mondes“, godine 1901 i 1902, ustao protiv nje.
Pisac članaka je ukazivao na opasnost koja postoji od primene Napoleonovih formula na savremene vojske, koje se bore u daleko većim razmerama, sa daleko većim brojem vojnika. Kako se komandant može brzo odlučiti na akciju, smišljenu prema poznavanju situacije, kada ima ogromne vojske pred sobom, dugačke frontove, i kad borbe ne može da vidi? Kako je mogućno, na širokom prostoru današnjeg bojišta, izvesti odsudan napad na mestu na kome se hoće u trenutku u koji treba? General Negrije zaključivao je iz tih primedaba, da izvođenje odsudnog napada nailazi na suviše velike teškoće i da se zato radije treba odlučiti na obuhvatanje krila. On je otvoreno prilazio nemačkoj taktici.
Članci generala Negijea kazivali su senzaciju u vojničkim krugovima. Odmah se otvorila diskusija u koju su se umešali najviđeniji komandanti francuske vojske. Ali je jedini general Kesler potpomagao izlaganja generala Negrijea. Generali Langloa i Bonal, na protiv, branili su svoje delo i pobijali zaključke generala Negrijea. I general Brižer branio je to gledište. Pobeda, tako ostade na toj strani, i staro pravilo službe ostade u važnosti bez ikakve izmene.
U to vreme nastupi rusko-japanski rat, čije proučavanje privuče svukoliku pažnju naše vojske i obustavi za izvesno vreme teorijske diskusije.
Posle sedmogodišnjeg zatišja, diskusija o zvaničnoj vojnoj taktici nastavila se 1911. godine. Počeo ju je jedan od najuglednijih generalštabnih francuskih oficira, pukovnik de Gramnezon. U jednom svom predavanju on je sa neobičnom žestinom napao doktrinu, koja „kod nas pretenduje na privilegiju da je nepogrešna“. Prebacio je staroj teoriji da ostavlja svu inicijativu neprijatelju i paralizuje, kod francuskog komandanta, smisao za ofanzivu, koji ona, tobož razvija.
Čim je tekst toga predavanja objavljen, diskusija se nastavila. I za poslednje dve godine, ona je izazvala mnogobrojna dele. Jedan vojni list čak je otvorio anketu o taktičkim shvatanjima našega oficirskog kora i publikovao prikupljene odgovore pod naslovom: „Krive ofanzive“.
Ali ni nemačka vojska nije ostala sačuvana od kolebanja. Njeno kolebanje nije izbilo u književnoj polemici, kao naše, ali se tragovi njene neizvesnosti vide vrlo često, u dispozicijama, koje se prave za vreme velikih carskih manevara.
Godine 1903, u trenutku kada je general Negrije publikovao svoje prve članke, car Viljem je pozvao najuglednije generale engleske i američke vojske, da prisustvuju operacijama, koje su dva pruska korpusa izvodila na obalama Odera. Ti oficiri, koji su uspešno komandovali u Transvalu i na Kubi, bili su umoljeni da otvoreno kažu svoje mišljenje o onome što budu videli. Posle dugog savetovanja sa njima, u Nemačkoj sa počela proučavati nova taktika, burska, taktika, koja je posle kratkog vremena napuštena.
Pre tri godine, na carskim manevrima u Pruskoj, crvena armija, kojom je komandovao general Kluk, napravila je veliko iznenađenje, postavivši odelenja za osiguravanje i napravivši prividna utvrđenja, koja su imala da neprijatelja prevare i navedu da razvije svoju snagu u pogrešnom pravcu. Kako je komandant plavih trupa mogao i misliti da će se tako daleko odstupiti od uobičajenih pravila? Verujući u tradiciju, on je, čim je spazio neprijateljsku poziciju, rasporedio svoje trupe da je opkoli. I udario je, ali nije ništa našao pred sobom. Crvene trupe su tada udarile sa drugih položaja i pobedile.
Godinu dana docnije, maršal fon der Golc se poslužio ponovo prividnim utvrđenjima. I neprijatelj se ponovo prerano razvio, uzevši pogrešnu orijentaciju i stavivši se na milost i nemilost kontra ofanzivi.
Sumnja je prodrla u isto vreme i u jednu i u drugu vojsku. Dok su kod nas predlagana nemačka taktička pravila, pruska vojska je manevrisala po francuski.
Na ovogodišnjim francuskim manevrima primljena je i jedna i druga taktika. Armija generala Šomea razvila se pre nego što je i došla u vezu s neprijateljem i pokušala da ga nadkrili; to je nemačka taktika. General Po se međutim zaklonio jednom divizijom pešadije i jednom konjičkom brigadom, odeljenjima koja su imala da počnu pripremnu borbu.
Ostatak trupa ostao je u pozadini, da bi mogla naneti odsudan udar u pravcu koji komandant izabere. To je taktika francuske.
Što se tiče iskustva, koje se može izvući iz te primene taktika, ja hitam da izjavi da ono nema nikakvu važnost za rat. Na manevrima se događa sve veštački, i nikad sud ocenjivačke komisije nemože zameniti sud kuršuma i granata. Prema tome, i jedna druga doktrina mogu se i dalje predavati. Svaka od njih ima svoje koristi i opasnosti. Najbolje, što jedan vojskovođa može učiniti, to je da izabere jednu ili drugu, prema svome temperamentu, prema okolnostima i slučaju pred kojim se nalazi. Napoleon na koga se svi pozivaju, drukčije nije ni radio. Na Austerlicu, Vagrvmu i Linjiu, on je pobedio francuskom taktikom, ali je na Kastiljionu, Jelavi, i Baucenu upotrebio taktiku nemačku.