Prošao je još jedan njegov rođendan. Prekjuče, u utorak, ušao je stari Franja Josif u osamdeset petu godinu života a samo još nekoliko meseca trebi pa da se navrši šezdeset i šest godina od kako je on na prestolu habzburške monarhije.
Šezdeset i šest godina! U Austro-Ugarskoj je vrlo malo ljudi koji pamte cara Ferdinanda onoga koji je u, strašnoj 1848. godini pobegao sa prestola, ostavljajući krunu mladome Franji Josifu. Šezdeset i šest generacija rođeno je pod njegovom vladom i kroz taj dugi niz godina ako je ičega bilo u Austriji, što je večito bilo tu, to je bio car Franja Josif. U masama seoskog sveta, gde se ne zna istorija, ime Franje Josifa postalo je sinonim vladara, koji stalno živi dokle sve oko njega pada i izumire.
Pa ipak retko ko da bi požele sudbinu ovoga starca čije je carovanje dvaput duže nego prosečni ljudski vek u mnogim i mnogim evropskim državama.
Kažu, da je mladi erchercog Franja Josif zaplakao, kada su mu došli i saopštili, da postaje vladar nad habzburškom dinastijom. Možda je on još u tom trenutku osetio sve one strahote koje će dočekati i preživeti u svome dugome veku. A preživeo ih je tako mnogo, da sa sve i ne pamte, i takve da sve njih nije ni smela ni mogla zabeležiti 6ečka dvorska kronika.
Rođeni njegov brat, car Maksimilijan, streljan u Meksiku gde su ga sa toliko mnogo pošte odveli samo nekoliko meseca ranije kao vladara. Drugi brat, ercercog građanin Jovan Ort otskitao se u svet i izgubio se među američkim radnicima. Rođeni sin, prestolonaslednik Rudolf premlaćen i izmrcvaren zajedno sa baronicom Večerom u Majerliškom dvorcu. Žena, carica Jelisaveta, pogođena nožem u srce na ženevskom Jezeru.
Koji bi živ čovek sve to izdržao? A car Franja Josif može sa gorkim osmehom reći:
— To je tek samo početak. To su tek samo pojedine epizode iz niza nesreća koje su zadesile habzburški dom pod mojom vladavinom!…
Jer pored sina, žene i braće padali su jedni za drugima sinovci, sinovice, unučad. Nizala se drama za dramom, nicao je skandal za skandalom. Dvorski duhovnici sa pretvornim, jezuitskim licem dolazili su da smireno i bojažljivo saopštavaju caru sve nove i nove sramote i nadaće njegovoga doma. U bilansu, koji je pravio o svakom svome rođendanu, nicale su sve nove i nove žrtve. Ali on je preživljavao sve.
Najzad, kada se učinilo da je iskupljena sva sudbina i da je završen niz udesa, došao je još jedan: došla je smrt Franja Ferdinanda i njegovo žene, Sofije Hoenberg. Austro-Ugarska je ponovo ostala bez prestolonaslednika. Ali stari car već više nije bio svesan onoga što se dešava.
Kad su mu u Išlu saopštili, da su prestolonaslednik i prestolonaslednica pali u Sarajevu, Franja Josif je izlapelo, mlitavo rekao:
— Onda ću danas sam da ručam. Nije u redu da primam društvo, kad se tako nešto desilo!…
To ja kod njega, u njegovoj duši bio odjek na ono što se desilo i što je napominjalo da je bura blizu.
I ta bura došla je brzo, brže nego što je iko očekivao: strašnija i silnija nego što se iko nadao i podenuta baš iz sredine izlapeloga starca, koji je imao još samo jedinu želju — da umre u miru.
Da li Franja Josif zna šta je nastalo? Da li on zna u kakav se vrtlog bacila Austrija? Da li sluti koliko će miliona duša pasti po bojnim poljima samo zato što je Beč hteo nemogućnosti? Da li Franja Josif zna sve što se dešava i sve što predstoji? Mnogi, vrlo mnogi sumnjaju u to.
I možda imaju prava. Pretučen tolikim nesrećama, koje su ipak vrlo mala kazna za zločine što su ih on i njegovi pretci izvršili nad podjarmljenim narodnostima i narodima, možda je Franja Josif ušao u rat misleći o njemu manje nego o svome doručku i svojoj stolici. I ko zna kakva će sve otkrića i iznenađenja doći, kada kroz koju nedelju ili koji mesec nestane Austrija i kada se sazna za sva akta kojima je ona ubrzala svoju smrt!
Kada je pre dve nedelje Konrad od Hecendorfa, šef vrhovne komande austro-ugarske vojske, primljen u audijenciju, rekao je caru:
— Kroz dve nedelje, o rođendanu Vašeg Carskog Apostolskog Veličanstva, položiću vam pred noge jednu novu osvojenu zemlju i ukaz za jednu novu aneksiju.
Stari trotl se samo smeškao. Sofijski listovi koji su saopštili ovu „znamenitu“ najavu bečkog đeneralštablera nisu propustili protumačiti svojim baštovanskim debelokorim glavama, da je ta zemlja Srbija. A austrijski oficiri, koji su bili izgubili svaku parolu za apel na vojnike, prihvatili su se grčevito Hecendorfove fraze i stali su preklinjati i sokoliti uzmućene trupe da spreme poklon i da iznenade o rođendanu svoga starog cara.
I iznenađenje je došlo. Poklon je dat: Dvadeset hiljada careve vojske dobili su uoči samog carevog rođendana besplatne grobove u pitomoj srpskoj Mačvi. na ponosnome podrinskom Ceru i u dubokoj našoj Savi. Samo, kako li je vrhovni dvorski ađutant graf Par saopštio Franji Josifu za taj poklon koji mu je pripremila za rođendan „mala i siromašna“ Srbija?
Tako je proveo svoj ovogodišnji rođendan austriski car. Hoće li doživeti još koji i šta će još sve dočekati? Gigantski dani, koji donose sudbinu narodima, već su tu i možda će proći manje nego što očekujemo, pa da se vidi šta je u njima zapisano.
Za one koji su se digli da donesu pravdu narodima i mir Evropi ima samo jedan strah: da se monstruozna država, koja nosi ime Austrija, sama ne sruši pre nego što stignu oni koji ima da izvrše pravednu osudu nad njom. Ima straha, da poslednjem krunisanom Habzburgovcu ne bude srušen presto u vrtlogu još strašnijem nego što je bio onaj koja ga je doveo na presto.