Opet mu se ne miruje. Po nalogu onih, koji ga plaćaju, pokušao je da omete put beogradskih trgovaca u Budimpeštu, a kad mu to nije ispalo za rukom, onda je rekao kako je to čisto srpska intriga, koju su naročito srpski novinari načinili njemu u prkos. Obećavao je, da će da se izvini, pa je slagao i ujedao dalje, kao i pre, on, „Pester Lojd,“ čije su akcije već davno tako pale, da bi po sto puta bankrotirao, da mu stalno ne pružaju svoju milosrdnu ruku one njegove gose iz Beča.
Sad je opet progovorio o istoj temi, žučno i jetko, kao što govore svi oni, koji nisu mogli da postignu svoj cilj: „S gledišta međunarodnog prava Srbija ništa nema da se pača u stvari koje se tiču Bosne, sada i u budućnosti. Austrija je okupirala Bosnu no 25. članu — Berlinskog ugovora, na kojem Srbija nije učestvovala kao potpisnica ne zato Srbija i nema prava da se protivi eventualnom preobraćanju okupacije u aneksiju. To oni u Beogradu vrlo dobro znaju, pa zato samo i govore, o svojim „nacionalnim pravima,“ pošto je stanovništvo Bosne Srpske narodnosti. Pardon, to nije nikakvo pravo, već samo jedna proizvoljna nacionalna aspiracija.“
Eto tako govori „Pester Lojd.“ Da bi te svoje bezumne zaključke potvrdio, on kaže, da 6i po istom pravu Austrija mogla da traži za sebe Srbiju — da traži, pa čak i da je okupira! — jer u Austro-Ugarskoj žive pet miliuna južnih Slovena, a u Srbiji samo dva.
Ne zna čovek čemu više da se čudi kad to čita, da li cinizmu tom ili gluposti. Prirodna težnja jednog naroda da živi samostalnim životom i najosnovnija prava jedne države, da radi na prikupljanju i ostalih opkrajina, u kojima žive njeni sunarodnici, nazivaju se tu neopravdanim aspiracijama, koje se nikada ostvariti neće. Odista, u drugoj kojoj zemlji tako što niko ne bi mogao da tvrdi, samo u Austriji može, jedinoj zemlji, za koju princip nacionalnosti još ne postoji. Samo je onaj čovek, koji to piše u „Pester Lojdu“ bio kadar da zaboravi, da Srbija svoje aspiracije na Bosnu i Hercegovinu osniva na istoriji, narodnosti, jeziku, veri, običajima, na svemu onom što jedan narod čini naročitom organskom celinom. Sve to, po njemu, nije ništa ni sada, niti će ikada išta biti, jer, veli, nema tog prava i nema te sile na svetu, koja bi mogla da spreči prirodno razvijanje sadašnje okupacije u definitivnu aneksiju.
Ima, ima, ne likujte suviše rano! Ili bar, ako nema prava, jer nikakva prava, ni najsvetija, vi ne poštujete, a ono ima sile, koja će vas omesti da izvršite ono što ste naumili. Koja će to sila biti, ne može se danas znati; ona čak i ne mora bitni kakav spoljni faktor. Državni red koji se na tim lojdovskim načelima osniva, nosi mnogu klicu slabosti u sebi. Ko hoće sve da obgrli, ništa ne obuhvata, ko je istinski jak, taj ne preti; to je stara istina.
Zato mi ovde ništa i ne hajemo šta vi tamo govorite. Govorite slobodno i dalje. Živ mi Todor nek se čini govor!