Od sviju govora koje je Kralj Petar držao dolazeći s narodom u dodir, najvažniji je onaj, koji je preksinoć držao u Šapcu. Izlazeći iz okvira obične srdačnosti, ceo taj govor ima eminentan politički značaj i po unutrašnjoj vrednosti svoj i po vremenu, u koje je držan. Još nikada se sa prestola nove Srbije nisu čule ovako trezvene i proste, ali odlučne reči. U njima se sastoji čitav program Kraljevog rada, izložen u nekoliko poteza samo, ali jasan, otvoren, precizan, bez ikakvih deklamatorskih efekata, kojima je nekad kralj Milan onako obilno obasipao svoje slušaoce.
Izlažući svoje planove za budućnost, Kralj Petar je pre svega izneo ukratko i svoje mišljenje o uzrocima naše nemoći prošlih godina: tek kad tačno znamo u čemu smo grešili i šta smo rđavo radili, moći ćemo znati kojim putem treba sada da idemo i kako da se popravimo. „Nestalnost“, rekao je Kralj, „i sva ona iznenađenja, kojima su za noć obarane narodne tekovine, podrivale su osnove državnog života i činile svaki rad na popravci položaja narodnog iluzornim.“ Kraće se odista ne može ocrtati sva ona samoubilačka politika, koja je u Srbiji vođena sve do pre godinu dana, niti se bolje može predstaviti uzrok sviju naših nedaća, sve ono što je paralizovalo tolike napore, ubijalo svaki polet, rušilo i najlepše nade.
Stalnosti nam treba; to je jedini lek celom tom zlu. „U ovoj zemlji treba da se povrati jednom vera u stalnost državnih odnosa, treba da narod sam počne da smatra, da su iznenađenja nemogućna. Samo tako stvoriće se uslov za napredovanje i to će moći biti samo ako se ustav do slovca bude poštovao. I ja sam stavio sebi u zadatak, da sam na prvom mestu radim strogo u granicama ustava na koji sam se zakleo, pa da to i od svakog drugog tražim.“
Lek je i vrlo prost i vrlo težak u isto vreme; tako je prost, da se svi pametni ljudi o neophodnosti njegovoj slažu, a težak je zato, što ga jedan čovek ne može sam da izvrši, pa ma on bio i Kralj. U ovoj zemlji, u kojoj je politički moral tako nisko pao, u kojoj je osećanje za prava i dužnosti postalo tako rastegljivo, lična inicijativa jednoga čoveka nije kadra sve da učini; trebaće mnogo udruženih, poštenih napora, trebaće iskrene volje i zauzimanja od sviju građana, pa tek tako da se staro zlo iskoreni.
Trebaće naročito mnogo konsekventnosti. U Srbiji ima puno ljudi, koji su navikli u promenama i od promena da žive. Oni ne mogu ovakvim stanjem biti zadovoljni; vole vlast, a nemaju dovoljno strpljenja da čekaju, dok im narod ne pokloni svoje poverenje. Zato im parlamentaran red i izgleda štetan, zato će i pokušati sve da ga omalovaže i podliju: Njih treba načiniti bezopasnim, ko su da su, ma kolike bile inače njihove zasluge. Da ti ljudi sa svojim idejama neće kod Kralja naći otvorena vrata, najbolji je dokaz poslednji Kraljev govor, kad bi uopšte kakvih dokaza za to trebalo. Ali to još nije dovoljno. Treba i oni sami da postanu jednom uvereni, da im je sav trud uzaludan i uzaludna sva muka. Tek tada će prestati sve one podzemne struje, svi oni apsurdni glasovi što idu od uha do uha kroz naš lakoverni svet.
Za sve to treba mnogo vremena. I Kralj tako misli: „Došav na presto kao star čovek, ja ne mogu da mislim da ću još toliko živeti da vidim Srbiju potpuno preobraženu. Ono međutim što hoću da ostavim iza sebe sinu mome i čime mislim da ću otadžbini svojoj najveću uslugu učiniti, to je primer jednog skroz ustavnog vladara.“ Odlučnost ovih reči pokazuje, da je Kralj Petar čovek, koji je i kadar da izvrši ono, što je naumio.