Srbija je zemlja obetovana! Tako je zovemo mi sami po novinama i po zborovima; tako je zovu svi oni, što predlažu i udaraju nove namete, tako je zovu svi ministri i neizbrojni ministarski kandidati, ističući time ceo svoj ekonomni i finansiski program. Nek plaća narod, nek se uvija kao crv, i može da plaća, jer Srbija je zemlja obetovana.
Nije obetovana. Ko tako govori, neka zaviri kroz kakvu pendžerliju u seljačku kuću, pa će videti, ako imadne očiju, da je govorio na pamet, po čuvenju, onako kako se pre njega govorilo. Neka pregleda kuću u kojoj seljak živi, pa će videti, da u njoj nema ni sobe, ni postelje, ni peći, na prozora, ničega što kuću kućom čini i što je razlikuje od štale; videće da seljak od Mitrovdana do Đurđevdana i od Đurđevdana do Mitrovdana ništa drugo ne jede do hudi hleb, crn kao zemlja, a težak kao kamen. Videće ga ispijenog i bledog, nemoćnog za iole teži posao; videće starce od trideset godina, žene koje nisu sposobne da budu majke, mladiće koji nisu kadri da budu vojnici. Videće decu, sutrašnju Srbiju, zakržljalu i jadnu, da je jadnije nigde valjda u svetu nema. Videće, da je onaj stalež, seljački stalež, na kojem sve počiva u ovoj zemlji, iznemogao i iznuren; videće da srpski seljak, koji predstavlja srpski narod, nemo podnosi ceo taj jad i ceo čemer, kao i da ne zna da ima pravo, da i on bude čovek.
Svetozar Marković rekao je negde, da bi se svaki drugi seljak na svetu bunio i tražio bolji život za sebe. A otkad je to bilo! Od toga doba sve je samo još hiljadu puta postalo gore. U teškoj borbi, koja je trajala toliko decenija, taj seljak izvojevao je političke slobode, drugo nije tražio, a niko nije ni pomišljao da mu to drugo dâ. Niko ga nije poučio, kakvu kuću da zida, kakvu hranu da jede; niko se nije postarao da mu život malo olakša i da mu da leka bolesti. Seljačka kuća je jazbina prava, a ono malo bolnica što imamo gore su od tamnica. Na hartiji je još ponešto i učinjeno, doneseni su i nekakvi zakoni, ali stvarne, stvarne pomoći niko mu nije dao.
Kada se i podizao po katkad glas i tražio pomoći za taj bedni svet, dovikivali smo svi mi, iz neznanja i iz zaslepljenosti, da je srpski seljak besan i osion i da mu je sve potaman. Jadan mu bes njegov i jadna sila! Kad on dobro živi, šta je onda roblje?
Krajnje je vreme da se svemu tome pomogne. Ta pomoć mora biti brza i obilna, ako nećemo da posle bude dockan. Država mora na tome da radi, moraju i privatni ljudi. Sadašnja vlada mora što pre da počne, i ako u svome programu nijednom reči to pitanje nije dodirnula, i ako ima i drugih poslova. Neka se ugleda na Kralja Petra, koji je od dana kad je stupio na presto uvideo važnost pitanja o narodnom zdravlju i stalno se interesovao za njega. Neka joj služe za ugled one reči, koje je pre dva dana Kralj izgovorio u Tršiću. „Mi stari odlazimo“, rekao je, „a na mlađima ostaje svet, pa treba ta omladina da bude zdrava, jer u zdravom telu počiva zdrav duh. Treba da nam omladina bude čila, da nastavi dela i naša i naših starih.“
Ako ne bude htela to raditi, doći će drugi ljudi, koji će to pitanje upotrebiti kao najjače oružje u borbi protiv nje. Baš u krajevima, kroz koje je sada Kralj putovao, osniva se nova, seljačka stranka. Ovako, kako je njene sadašnje vođe zamišljaju ona nema uslova za život, ali ako to pitanje o popravci narodnog zdravlja vešto upotrebi, moći će možda donekle i uspeti. Već iz tih razloga — ako drugi ne vrede — nova radikalna stranka i vlada, koja je njezin predstavnik pohitaju s reformama. Krajnje je vreme! Inače će ovaj narod izumreti pre no što je i počeo živeti.