Koliko je u nas malo obzirnosti i pravednosti spram ljudi koji rade javne poslove, koliko zbog sićušnih pobuda mi poneki put izgubimo svako osećanje za meru i razloge — svedoči ona rezolucija, kojom je beogradsko sveštenstvo pre kratkog vremena osudilo pisanje „Hrišćanskog Vesnika“ i urednika mu protu Aleksu Ilića.
Nije naše da rešavamo raspravu koja već tako davno postoji između mitropolita i g. Ilića; neka to čine stručni listovi, a u krajnjoj liniji — ako se stvar još više zaoštri — i sudovi; ali nam je u svakom slučaju dužnost, da osudimo onakav način borbe, kakva se u ovom trenutku vodi protiv g. Alekse Ilića. Mi nikakvih veza s njime nemamo, niti smo ikada imali; čak ga i ne poznajemo, ali pravda zahteva da kažemo što u njegovu korist.
U toj rezoluciji beogradskih sveštenika prebacuje se proti Iliću da svojim pisanjem u „Hrišćanskom Vesniku“ podriva osnove pravoslavne crkve, da služi neprijateljima Srpstva i da pruža materijala Rimskoj propagandi da svoj cilj postigne. Sve su ovo vrlo krupne reči, da ih krupnijih ne može biti; prebacivati jednom srpskom svešteniku, koji toliko godina časno nosi odeždu, toliko godina radi na crkvenoj literaturi i na nacionalnim poslovima našim, najstrašnija je uvreda, koju uopšte ljudski um može da izmisli.
Takve stvari mogle bi da se kažu samo kad bi se imali apsolutni, neumitni dokazi. Tih dokaza međutim nema. Mi ne poznajemo protu Ilića lično, ali poznajemo njegov rad i nigde u celom njegovom radu ne nađosmo ni jedne senke, koja bi mogla da padne na njegovu časnost kao javnog radnika i srpskog sveštenika.
Naprotiv, nama je poznato, baš kad je o veleizdajništvu reč, da se u Bosni svaki smatra za veleizdajnika, koji prima i čita „Hrišćanski Vesnik“. Policija je usred Sarajeva napala na kuću našeg poznatog popa Stepe Trifkovića i raskopala je celu, tražeći „Hrišćanski Vesnik“. To izvesno ne bi činila, da urednik njegov služi posredno ili neposredno rimskoj propagandi.
Poznato nam je isto tako, šta je sve prota Ilić uradio ovde u Srbiji na prikupljanju pomoći za Nevesinje, kad je u njemu vladala ona strahovita glad. Poznata nam je njegova rasprava o rimskoj propagandi, jedina knjiga u našoj literaturi koja o tom pitanju govori. Poznato nam je kakve prijateljske veze vezuju protu Ilića sa sveštenicima iz svih delova Srpstva i visoko mišljenje koje oni o njemu imaju; poznato nam je, da je sad baš u „Bosanskoj Vili“, za koju tek niko pametan neće reći da služi rimskoj propagandi, izašla slika prote Ilića i u njoj nekoliko laskavih reči, kojima mu se odaje dostojno priznanje na njegovom rodoljubivom i istrajnom radu za dobro crkve i naroda našeg.
Na jednoj strani su dakle ta fakta, a na drugoj tvrđenje beogradskih sveštenika, da prota Ilić radi protiv srpske crkve i srpskog naroda. Niko ne može biti u nedoumici kojoj strani da veruje, ali svaki u isto doba mora da uvidi, koliko je netrpeljivost kod nas postala opšta stvar. Čim se ko usudi, da u kakvom pitanju ima drukčije mišljenje no mi, čim se ko usudi da pođe tim putem, koji po dubokom svom ubeđenju smatra da je najbolji, i ako se od našega razlikuje mi dreknemo svi kao iz jednog grla: „Eno ga izdajnik! Kamenujte ga!“
U nervozno doba, u kojem živimo, to se može objasniti, ali se ne može oprostiti. Naročito se ne može oprostiti sveštenicima, koji više no iko drugi, treba i da vrše ono, što propovedaju: trpeljivost i blagost hrišćansku.