Put srpskih trgovaca u Peštu i naročito onaj članak u „Pester-Lojdu,“ koji je — inspirisan iz Beča, — pokušao da taj put omete, imali su kao direktan rezultat, da se u celoj srpskoj štampi, i s ove i s one strane Dunava i Save, pitanje o zbliženju između Srba i Mađara već nekoliko dana najživlje diskutuje. Pada jako u oči, da se tim povodom mišljenje koje zastupa sva naša, beogradska štampa, razlikuje od mišljenja prekosavskih listova.
Svi mi ovde u Srbiji gledali smo na taj trgovački sastanak na prvom mestu kao na jednu manifestaciju, korisnu po ekonomne interese obeju strana, Srba i Mađara, a, u isto vreme, smatrali, da će se, posle tog ekonomnog zbližavanja, stvoriti zemljište, na kojem bi se docnije i politički sporazum između ta dva naroda mogao da ostvari. Naravno mi pri svem tom nismo gubili iz vida i nacionalne interese naših sunarodnika u Ugarskoj; i naš list, a i većina ostalih prestoničkih listova, izjavili su tim povodom, da o srpsko-mađarskom prijateljstvu sve dotle ne može biti reči, dokle god su naši sunarodnici izloženi ovom stalnom, tačno proračunatom sistemu pomađarivanja, koji već davno vlada i koji će, ako novi zakon o narodnim školama u Mađarskoj bude primljen, dobiti još mnogo strahovitiji oblik.
Međutim srpski prekosavski listovi odlučno su protivni svakom pokušaju da se s Mađarama stupi u ma kakav politička sporazum. Evo šta o tome na primer jučerašnji „Srbobran“ veli:
„Nikakve političke konsideracije, osnovane na istorijskim faktima, ne mogu preporučivati sporazum i zbliženje Srba i Mađara. A bilo bi sasvim plitko kombinovati nove konstelacije, kad se zna za čim danas teži čitavo mađarsko društvo od ministra predsednika do poslednjeg mađarskog čikoša. Političke protivnosti između Srba i Mađara danas su upravo nepremostive i može ih preskočiti samo raspaljena fantazija. Da je ovako dokazuje i onaj incident, koji je prethodio izletu srpskih trgovaca u Budimpeštu. Na ovom sporu uverili su se oni, da ne mogu koraknuti ni za stopu zemlje van granica kraljevine Srbije, da se ne sudare s pretensijama mađarske imperijalističke politike.“
Istina, veli se dalje u istom tom članku, da bi Srbi i Mađari imali dovoljno razloga, da izmire svoje političke interese i da udruže svoje narodne snage protiv prodiranja germanizacije. No za ovo nema kod Madžara dovoljno političke razboritosti, jer su neobuzdana megalomanija i politički romantizam osvojili čitavo mađarsko društvo. Za ljubav neograničene vlasti nad nemađarskim narodima u Ugarskoj kuluče danas Mađari austrijskim težnjama na Balkanskom Poluostrvu. Danas se već sprema grob i srpskim narodnim školama u Ugarskoj, a preko ovog groba ne mogu se Srbi rukovati s Mađarima ni za volju ma kakvih privrednih interesa.
Razumljivo je, što je mišljenje onih ljudi, koji provode ceo svoj vek u borbi, kruće i nepristupačnije ovima kompromisima. Prirodna posledica te borbe je ona razdraženost, koja im ne dopušta, da ovako mirno gledaju na celo to pitanje, kao što možemo da gledamo mi. Ali zato oni ipak u osnovi imaju pravo. Srbija ne sme ni po koju cenu da zaboravi na njihove interese niti da žrtvuje opšte srpske interese svojim državnim interesima. Ona to i neće učiniti. A nevolja, zajednička nevolja i naša i mađarska, učiniće možda vremenom, da i Mađari uvide, koliko im Srbi mogu biti od koristi u onoj strašnoj borbi, koja nam predstoji i nama i njima, u bližoj ili daljoj budućnosti, protiv germanskog, osvajačkog duha…