Pre kratkog vremena mi smo bili doneli vest, da se među prvacima radikalnim javlja misao o reorganizaciji stranke i da su zbog toga držane nekolike konferencije pod predsedništvom g. Ace Stanojevića, predsednika Narodne Skupštine. Odmah posle toga izbile su u javnost čak i neke pojedinosti o radu na tim konferencijama. Govorilo se, da je potpuno jedinstvo postignuto, da su otpali oni krajnji elementa, koje predstavlja grupa Katić—Pećić i da će sadašnja vlada, naslanjajući se na sve starije radikale i, od mlađih, na privrženike J. Prodanovića raspolagati u Skupštini sa 100—110 poslanika, što bi joj naravno bilo apsolutno dovoljno za vladanje.
Međutim tek što je ove to bilo javljeno, bilo je odmah sve i demantovano, s jedne i s druge strane. Neki od mlađih radikala objavili su sve te vesti samo kao pokušaj g. N. Pašića da vidi kako bi se stranka i celo javno mnjenje držalo prema toj kombinacija, a stariji su izjavili, da su svi poslovi partijske prirode, pa dakle i pitanje o reorganizaciji stranke, odloženi za na jesen, kal radikalni poslanici budu bili na okupu.
I tako se sad nalazimo na istoj onoj tačci, na kojoj smo i pre bili. Niti znamo hoće li se već jednom pristupiti reorganizaciji radikalne partije, niti, ako hoće, kada će i kako će to da se izvrši. U jednom pogledu samo znamo sada više, no što smo pre ovih pokušaja znali, a to je, da i radikali sami danas uviđaju potrebu, da svoje redove raščiste i time učvrste.
Mi smo istina još pre tri meseca u nekoliko mahova tvrdili, da je nova struktura radikalnoj partiji apsolutno potrebna, da bez nje neće moći dalje da živi: Dokazivali smo, da ta partija, zbog ogromnosti svoje, spram koje iščezavaju sve ostale, sadrži u sebi tako raznorodne elemente, da će jedni druge u radu da koče; za dvadeset godina otkako radikalna stranka ima većinu u narodu, sve što je bilo nezadovoljno u zemlji skupljalo se oko nje, ali se nije potpuno slivalo i pretapalo u jednu organsku celinu; zajedničko im je, manje-više, bilo samo to, što su svi bili u stalnoj opoziciji. Došavši sada na vladu, verovatno za duži niz godina, radikalna stranka mora sada s tim faktorom da računa. Ne samo lične razmirice — preko njih bi se možda moglo i da pređe — već čisto principske stvari razdvajaju danas jedne radikale od drugih i to ne samo u sitnijim pitanjima, već i u najkrupnijim.
Uzmimo na primer g. Pećića s jedne, a g. N. Pašića s druge strane. Sve što se o njima zna, celo njihovo držanje u Skupštini za vreme prošle sesije, diferencije u najosnovnijim pogledima na ton državnih poslova pokazuju, da ta dva čoveka razdvaja gotovo u svačemu neprelazan jaz. Primer je taj proizvoljno uzet, ali ih ima još mnogo drugih, isto tako karakterističnih.
Lako je naravno i objasniti tu razliku u mišljenju. Jedan deo stranke, onaj stariji, pošto je izišao iz perioda stvaranja, ostao je na usvojenom putu i voljan je samo njime da se unapred kreće; drugi mlađi deo ide mnogo dalje i osim imena ničeg zajedničkog nema sa ovim prvim; u sredina pak između njih kreće se poveća flotantna masa, koja ne može ili neće da se opredeli.
Dok je radikalna stranka bila u opoziciji sve se to znalo, ali se nije u radu osećalo; sada međutim, otkako je na vladi, sve te načelne razlike izbijaju i moraju da izbijaju sve više na površinu. Spajanje oba krila u jedno bilo je samo jedno veštačko srestvo da se trenutne nezgode oko sklapanja vlade otklone; sve ono što je bitno, time nije ni otklonjeno, niti i najmanje ublaženo. Zato će se uskoro morati preduzeti potpuna reorganizacija stranke. To će biti skopčano s gubitkom izvesnog broja glasova u Skupštini, ali će bar doneti stranci onu homogenost, koje danas nema, a vladu osigurati od nezgodnih situacija, u koje je pre dolazila krivicom tih istih svojih, često puta nemirnih i nezadovoljnih pristalica.