Prošlo je već preko petnaest dana, od kako je u „Srpskim Novinama“ izišao ukaz, kojim je u čitavoj zemlji postavljeno devet komisija za ograničavanje državnih šuma.
U koliko smo mogli doznati, ove će komisije kroz koji dan otpočeti rad, a veći broj komisija neće se ove godine ni postavljati.
Kako po čl. 4. zakona o šumama, moraju biti sve šume ograničene do kraja 1905 god. nastojali smo, da saznamo zašto nije postavljen veći broj komisija, kako bi se mogla izvršiti zakonska odredba, i skinuti već jednom sa dnevnog reda ovo veoma važno pitanje o svojini šuma.
Saznali smo, da je jedan od glavnih razloga, još neproučeni izvesni šumski kompleksi.
Ovo bi mogla biti vrlo rđava svedodžba za naše šumare, i na prečac sudeći, sva krivica trebala bi pasti na šumare u prvom redu, a u drugom redu na ministarstvo narodne privrede, kao vrhovnu šumarsku vlast u zemlji, što nije vodilo računa o tome, da se svi šumski kompleksi za vremena prouče.
No malo razmišljajući o ovome doći ćemo do ubeđenja, da nisu krivi ni šumari, ni današnje ministarstvo narodne privrede. Svemu je kriva ranija vrlo rđava praksa čestog premeštanja činovnika. Kod nas su se često menjale vlade, a svaka promena povlačila je za sobom kretanje čitavog državnog aparata. Nisu premeštani samo policijski činovnici, nego su bez ikakove službene potrebe kretani i tehnički činovnici, pa i šumari.
Kod ovakovog stanja stvari, i naših glomaznih šumskih uprava, nemoguće je bilo našim šumarima pojedine šumske komplekse samo upoznati, a kamo li proučiti.
Broj naših šumara prema veličini šuma sa kojima upravljaju tako je malen, da jedva dospevaju svršavati svakodnevne tekuće poslove, i kad se pored toga svake godine teraju iz uprave u upravu, preostaje im vrlo malo vremena i za samo površno upoznavanje šuma, a kamo li za detaljno proučavanje pojedinih šumskih kompleksa, što iziskuje dosta truda i vremena.
Sve dotle, dok šumar nije u najmanjim detaljima upoznao izvestan šumski kompleks, ne može na njemu nikakav rad sa uspehom preduzeti, a upoznati i proučiti jednu planinu koja zauzima 10.000—20.000 pa i više hektara nije posao od mesec dana, nego na tome treba raditi poduže vremena, naročito u tako zamršenim odnosima, kao što su kod nas, pa još kad je čovek zauzet drugim poslovima.
Ovom prilikom, kad je govor o rđavoj praksi — bezrazložnom premeštanju činovnika — koja kao što vidimo rađa samo rđavim posledicama, spomenućemo još jednu uobičajenu a neiskorenjenu rđavu praksu, a to je, stvaranje zakona na prečac, bez predhodnog velikog razmišljanja.
Svakome je danas poznato, kako je izvestan deo narodnog predstavništva hteo na prečac ukinuti šumare i šumarske uprave u zemlji, i da celokupna štampa nije za vreme osudila tu nameru, više smo nego uvereni, da bi se ona i ostvarila.
A šta vidimo sada? Da se šume ne mogu ograničiti, da se ne možemo kurtalisati tog večitog kamena spoticanja, neraščišćenog pitanja o svojini šuma samo zato, što pojedini šumski kompleksi nisu proučeni.
Pa šta su mislili oni, koji su težili za ukidanjem šumskih uprava i šumara? Ko da im prouči te šumske komplekse, ko da provede komisije kroz šume i upozna sa svima pojedinostima potrebnim kod ograničavanja.
Oni rekoše, neka upravlja šumama policija.
Pitamo se sada, gde bi našli te policijske činovnike, koji bi pored svoga posla imali vremena — ne osvrćući se pri tome na njihovu spremu — da prouče šumske komplekse, i da prilikom prvog posla oko šuma, raspravljanja pitanja o svojini, dadu komisijama potrebna obaveštenja.
Mi smelo tvrdimo, da bez šumara ne bi mogla šume ni ograničiti, a o podizanju, gajenju, čuvanju, uređenju i eksploataciji šuma po principu trajnog gazdovanja, bez akademska obrazovanih šumara, nećemo ni da govorimo, jer govoriti o ovim stvarima, a predati šume u ruke pravnika, a u mnogim slučajevima i abiturienta četvrtog razreda osnovne škole — bio bi apsurdum.
Evo već sada, kod prvog početka rada u šumama, vidimo, da se u šumi bez šumara ne može nikakav rad ni odpočeti, a kamo li sa uspehom nastaviti i od šume kakav prihod očekivati.
Naši zakoni imaju toliko izmena i dopuna, da se čovek ne može naći u njima. Sve te izmene i dopune nije izazvala stvarna potreba, niti način života ljudskog društva koji se je možda izmenio od nekadašnjeg načina kad su zakoni stvarani.
Te su izmene izazvate samo stvaranjem zakona na prečac. Eto baš zakon o šumama, koji je pravljen 1891 god. menjan je i dopunjavan 1898, 1900, 1902 i 1904 god. dakle za dvanaest godina četiri puta, a kakav je danas, uvereni smo, da će se u najkraćem vremenu opet menjati.
Da je malo više pažnje poklonjeno stvaranju ovoga zakona, da nije na prečac stvaran, ne bi se morao tako često menjati, pa tud smo učinili veliku grešku, što smo ga na prečac stvorili, tud padamo iz greške u grešku što ga pa prečac menjamo i dopunjavamo, tako, da ga je do sad trebalo već četiri puta menjati, pa i ova četvrta na prečac stvorena izmena, već je izazvala i petu, koja će u najkraćem roku morati sledovati.