Ni u jednoj žurnalistici na svetu ne pretresa se toliko ličnih pitanja kao kod nas. Bez obzira na to, hoće li i može li to s pravom interesovati javno mnjenje, čisto privatne stvari iznose se kod nas pa se nadugačko i naširoko govori o njima, kao da spas države i budućnost celog naroda to nalažu. Obično se u takvim prilikama i svi naši listovi podele u dva tabora; jedni zastupaju jednu, a drugi drugu stranu a onda lete izjave, protiv — izjave, ispravke i kontra — ispravke, predmet diskusije, obično i sam po sebi ništavan, ostavi se tada, pa se pređe na najdosadnije i u isto vreme najbljutavije lične grdnje, dok se najposle i uredništvima i celom svetu ne dosadi.
Mesecima ponekad traju takve diskusije, pretresaju se stvari, koje po opštoj svojoj važnosti, ne zaslužuju da budu predmet ni najmanje beleške. Najinteresantnije je još pri tome, da se početno pitanje, ono oko kojega se cela stvar vrze, apsolutno nikad ne raspravi. Svaka strana dokazuje svoje, ignoriše protivnikove razloge, a čitalac, ako prati obe strane na kraju krajeva ne zna šta da misli, niti kome da za pravo da. Govorilo se i govorilo, a ništa se nije dokazalo ili bar nijedna strana ne priznaje da je pobeđena. Sav trud bio je uzalud.
U poslednje vreme imamo vazdan takvih slučajeva. Ko se na primer ne seća raspre Trojanović—Smiljanić? Šta ti tu sve nije pisano? Štampana su razna dokumenta, na srpskom i na stranim jezicima, iznete čitave mase razloga i protivrazloga, mišljenja jedne naročite komisije, obrazovane po pristanku obeju zavađenih strana i šta je bio krajnji rezultat? Da je sve ostalo, po starom, da ni jedna strana ne priznaje da je izgubila megdan. Čitalac međutim ni pri najboljoj volji nije kadar da u toj gomili reči pronađe pravu istinu. U drugom svetu o tom pitanju ne bi po novinama bilo ni jedne reči. Nadležna vlast obrazovala bi jednu stručnu komisiju ili bi sastavila disciplinarni sud i cela stvar bila bi rešena za nekoliko dana. Jedino bi se možda rezultat posle saopštio i ceo svet bio načisto ko ima pravo, a ko ne.
Isti takav slučaj, ili možda još gori, imamo u onoj raspri između jednog beogradskog advokata i jednog učitelja bitoljske gimnazije. Ta raspra još traje i mi još ne znamo, je li taj učitelj odista bio turski špijun ili nije. Obe strane vrlo mnogo pišu i dosadiše svojim pisanjem i Bogu i ljudima, a istina, prava istina, utvrđena nepobitnim faktima, još ne iziđe na videlo. Protivnici, u borbi za svoje ideje, prešli su čak i na šamaranje, ali im još ne pade na pamet da učine jedino što treba da učine: da iziđu pred sud, da tamo dokažu što imaju da dokazuju, pa ćemo onda, prema sudskoj odluci, ubrzo znati ko ima pravo, a ko ne.
Isti takav slučaj imamo i u aferi g. J. Jovanovića, blagajnika Narod. Pozorišta. I tu je već dosta mastila potrošeno, bilo je čak i krađe nekakvih aktova, a cela se stvar gotovo svodi na to: je li g. Jovanović predao prihod od garderobe, dakle nekoliko dinara, jednoj korporaciji što je davala u Narod. Pozorištu neku predstavu, ili nije predao. I tu bi sud najlakše i najbrže došao do istine, mnogo lakše i mnogo brže, no mi. Zašto se dakle onda ne ide na sud?
Sud, eto to je jedino mesto gde treba takve stvari rešavati, a sve ovo, što se po novinama govori sve to ne vredi ništa. Javno mnjenje nije instancija za takve stvari, treba ga dakle ostaviti na miru.