Otkako je Nagasaki postao, nije veća laž izmišljena no ona, što je već tri dana razni listovi na sve strane po svetu trube, kako je Rusija, bajagi, ponudila Japanu Port-Artur, samo ako joj dopusti, da izvede vojsku iz njega, makar i bez oružja. Da se tako što izmisli, treba odista mnogo uobrazilje, kakvu samo oni tamo imaju, u zemlji gde se sunce rađa. I najmanje dete uviđa, kako bi to bila apsurdna stvar, da Rusi napuste Port-Artur samo zbog toga, da bi spasli tamošnji garnizon.
Evo šta jedan nemački dopisnik o tome veli: „Port-arturski garnizon braniće se dok bude jedno parče hleba imao i najmanji top, jer zna, da za Rusiju sada ta tvrđava više vredi no 30.000 vojnika bez oružja. Niko nema prava da sumnja u požrtvovanje tih ljudi, što danas brane Port-Artur, naročito kad se zna, kakve nadčovečanske napore podnose njihovi drugovi u Mandžuriji. Odista, čovek mora da se divi izdržljivosti i žilavosti ruskih trupa, koje na lijaotanškom poluostrvu marširaju po strahovitoj kiši, ponovo zauzimaju izgubljene položaje, biju se, spavaju — kad uopšte imaju vremena da spavaju — i nikada ne mogu da nađu malo zaklona i utočišta, ni danju ni noću. Isto tako, kao što ti ruski vojnici mirno snose sve te elementarne nepogode, isto će tako Šteselovi vojnici u Port-Arturu mirno dočekivati japanske granate i kuršume.“
To veli dopisnik jednog lista, koja inače nije ni najmanje prijatelj Rusa; njemu se dakle mora verovati. Zašto je dakle iz Tokija puštena u svet ova luda laž?
Istina je, naprotiv, da će Port-Artur isto onako kao što je bio i u početku rata, postati sada opet središte sviju vojnih operacija s obe strane. Kiše smetaju svaki rad na mandžurskom bojištu i zato će Japanci, da ne bi gubili vremena, navaliti svom silom da zauzmu tu tako važnu tačku. Znaju i oni, da se iz Rusije bez prestanka kreću nove trupe u rat i da će, kad kiše budu prestale, Rusi biti jači od njih. Dotle će u Mandžuriji, hteli ne hteli, morati da miruju i jedni i drugi i da se samo protiv kiše bare. Istina, Japanci koji su navikli da rade na pirinčevim poljima, navikli su i na vlagu, ali su zato Rusi uopšte snažniji.
Ni na moru nije sve onako, kako bi Japanci želeli. Mala, ali srčana vladivostočka eskadra, koja neprestano izleće iz svog pristaništa i krstari između Japana i Koreje, zadala je već dosta teških udara Japancima. Važnije no a sam gubitak ovih pet hiljada ljudi, jeste opšta nesigurnost u kojoj se sada svi japanski transportni brodovi nalaze. Ili moraju ići bez pratnje, a tada im sve isto ono može desiti što se desilo „Sadi-Maru“ ili admiral Togo mora odvojiti jedan deo svoje eskadre za zaštitu tih transportnih brodova, a u tom slučaju port-arturska flota biće jača od flote Togove. Kako se god dakle uzme, stvar nije po Japance povoljna.
Zato je u toliko i čudnija ona vest, da Rusi, bajagi, nameravaju da predadu Port-Artur. Želja je tu bila mati misli i ništa drugo. To sve samo pokazuje, koliko je veliko nestrpljene u Japanu i kako bi radosno pozdravili kakav veliki, pravi uspeh svoga oružja. Sreća, koju su iz početka imali, lagano se sada protiv njih okreće; propada im lađa za lađom, a na suvu ne mogu da napreduju. Otuda to njihovo nestrpljene, otuda i te apsurdne vesti. Kao mala deca Japanci se sada teše takvim izmišljotinama i pokušavaju i sami sebe da lažu i da lažu svet. Ne priča baba kako je san snila, već kako je po nju bolje.