Jedan je već išao, drugi idu, a treći se spremaju da idu u banje. Pravljenje ukaza — najvažniji posao i najveća briga srpskih ministara u opšte — dovršeno je, razdato je dosta ordena; sad svaki može da se odmara. I zato sad idu u banje. G. Sava Grujić, koji svakim danom postaje sve veći enciklopedista, ostaće kod kuće i zamenjivaće ih sve redom. Neka se ništa ne brinu!
Ne brinu se oni, ali ceo svet u Srbija mora da se brine. Treba se samo setiti, da se sazivanje Narodne Skupštine približuje, pa će odmah svakome biti jasno, da imamo razloga da se brinemo. Veliki poslovi, koji čekaju Skupštinu i vladu, doći će skoro na dnevna red, a o prethodnim poslovima, koje vlada treba pre saziva Skupštine da posvršava, ne čusmo dosad nijedne reči.
Poznato je koji su to poslovi; svi su oni u programu vladinom tačno naznačeni. Samo jedan vrlo mali deo tih poslova posvršavan je u prošloj sesiji; pa i to — kao na primer zakon o štampi — nakaradno je svršeno, u hitnji i brzopletosti. Sve drugo, ostalo je za iduću sesiju, koja će po važnosti poslova, o kojima ima da rešava, daleko nadmašiti sve ono, što je pre urađeno. U masi zakonskih projekata, koja treba da se spreme i podnesu Narodnoj Skupštini nije poznato kojega će se reda vlada držati, ali to je čak i sporedna stvar. Sve što ima da se radi, vrlo je važno; otuda je potpuno svejedno od koga će se kraja početi. Glavno je da se počne.
Ali ako hoće na vreme da se počne, na vreme treba da se svi ti zakonski projekti i svrše. Otkako je raspuštena Skupština, proteklo je već dosta vremena, a mi nikako ne čusmo radi li se što na tim projektima ili ne radi. Svi su izgledi, da će pred sam sastanak Skupštine, ili tek kad se bude sastala, na vrat na nos da se kojekako ti poslovi posvršavaju. Neproučeni, na brzu ruku rađeni, ti predlozi se onda iznose pred narodno predstavništvo, upućuju odborima, pretresaju u klupskim sednicama, primaju ili odbacuju, a ni u šta se pri tome ne zagleda dublje, ni u čemu se ne vidi ona staloženost i potpunost, kojih uvek mora da bude, ako se hoće da zakoni budu dobri i da imaju trajne vrednosti.
Setimo se samo prošle Skupštine! Svaki čas se morao rad da prekida, sednice da odlažu, jer projekti nisu bili gotovi. Vreme je tako prolazilo, a rezultati nisu odgovarali ni uloženom trudu ni opravdanim zahtevima, koji su u tu prvu sesiju stavljani. Tako će i ovoga puta biti ako se vlada ne požuri. Opet će sesija trajati šest meseca, opet će se s budžetom odlagati i natezati, jer će pre njega stari zakoni morati da se menjaju i novi da prave. Cela državna mašinerija biće opet u zastoju.
Zato nas eto i baca u brigu što ministri sada idu u banje; Ni g. Pašić, ni g. Putnik, ni g. Paču ne izgledaju nam slabi, ni slabi ni umorni. Ako dosad nisu posvršavali sve poslove, više ih na vreme svršavati ne mogu. Čim se iz banja vrate, nastaće poslovi i svečanosti oko krunisanja, a odmah po tom doći će Skupština i zateći ih nespremne. Jedina nam uteha ostaje, da su možda dosad već gotovi sa svima svojim predlozima za Skupštinu, ali zašto se to onda ne objavljuje? Tada bi javno mnjenje mirno gledalo kako ministri idu u banje i ne bi se ni najmanje ljutilo, ako ko zapeva, kao ono Kalča:
Iz banju ide, izbanjalo se, Izbanjalo se, nađizdilo se, Nađizdilo se, naćitilo se!