G. Jova Tomić, jedan od priređivača „Spomenice o stogodišnjici ustanka“, mislio je da treba da odgovori na naš članak, u kojem smo tražili od ministra prosvete da izbaci iz te „Spomenice“ jednu nepatriotsku i rđavu pesmu. Braneći sebe i svoje drugove od prekora, koje smo im mirno i objektivno učinili, g. Tomić je bio prinuđen da brani stvar koja se ne može da brani, pa je stoga preneo diskusiju na sasvim drugo polje. U oba članka, objavljena u „Štampi“ on govori o štetnosti lažnog patriotizma, i zaslepljenog šovinizma, o tome kako je on ponikao iz ovog naroda i kako ima ljubavi prema njemu itd. itd.
Sve je to lepo i krasno; niko u sve to i ne sumnja, pa ne sumnjamo ni mi. Ali o tome nije reč; dokazivati kako je istina lepa i korisna, a laž ružna i štetna nema u ovoj prilici nikakva smisla, jer sve to ne stoji ni u kakvoj vezi s pitanjem, koje ima da se raspravi. Mi razumemo zašto g. Tomić širi temu i prelazi na drugo polje, ali, na njegovu žalost, mi nećemo da mu tamo sledujemo; ostaćemo isključivo pri ovome, o čemu je reč, jer se samo tako može doći do rezultata.
Prvobitno pitanje svodi se na ovo: je li pametno bilo unositi u „Spomenicu“ pesmu, u kojoj se hvali bečki ćesar, taj „dobri gospodar“, koji je umirio Srem, te tu narod rahat živi; je li se smela unositi pesma, u kojoj se ismevaju Šumadinci, što se tada borahu za život i za slobodu? Tu leži celo pitanje, a sve ostalo je sporedno.
Ne treba zaboraviti, pre no što se odgovor da, da je ta „Spomenica“ namenjena najširim krugovima narodnim, da se besplatno razdaje svima đacima, da će ući u svaku srpsku kuću i da će je čitati stotine hiljada Srba. I onda, kad se to zna vrlo je lako uvideti, da je ta pesma samo glupošću ili nehatom mogla da uđe u tu „Spomenicu“; drugoga razloga nema. Baš i da je istina da su Srbi u Sremu u to doba živeli tako rahat, a i to nije tačno (g. Tomiću će valjda biti bar štogod poznato o Ticanovoj buni iz tih godina) ipak je ta pesma morala da se izostavi iz te zbirke. To ne bi bio nikakav falsifikat, kao što g. Tomić tvrdi.
Desetinama godina ležala je ta pesma neštampana. „Jutro“, koje je u jednom svom članku zastupalo isto gledište kao i mi, vrlo je lepo istaklo mu okolnost, da Vuk Vrčević, austrijski činovnik, kavaljer tolikih austrijskih ordena nije nigde štampao tu pesmu i ako ju je on prvi zabeležio. Zašto li on to nije učinio? Da li bi g. Tomić to mogao da nam objasni?
Ako on ne mogadne, objasnićemo mu mi. Vrčević, i ako je bio austrijski činovnik, bio je Srbin, dobar Srbin i to je jedini razlog što je nije štampao. Što se danas našlo ljudi, koja tu pesmu štampaju i to štampaju u knjizi za narod, svedoči samo koliko je kod nas rasplinuto i neodređeno osećanje za najosnovnije dužnosti prema narodu i njegovoj sudbini.
Druga je stvar nauka, a druga vaspitanje naroda. G. Tomić, koja paradirajući neprestano spominje prosvećene narode, i ne zna, da se baš u tih naroda, u knjigama za mladež, kad je reč o prošlosti, sve predstavlja onako, kako je po taj narod najlepše i najbolje. Neka g. Tomić zaviri u školske knjige Francuske, engleske ili nemačke, pa će u svima njima stalno naći preuveličavanje narodne prošlosti, naći će neograničeni kult minulih vremena, slagalo se to s istorijom ili ne. Tada će ga možda biti sramota što se usuđuje da u ime nekake nauke brani pesmu, u kojoj se Šumadinca nazivaju pogrdnim imenom Šijaka, a bečki ćesar uzdiže kao „dobri gospodar.“
Nauka koja tvrdi da je bečki ćesar bio dobar gospodar Srbima, lažna je nauka. Takvog ćesara nema niti fa je bilo, pa ma šta govorio g. Tomić. A baš da ih je nekad i bilo, ne smeju se time puniti uši narodu danas, kad se zna, kakvi su sada austrijski ćesari i kakva je politika koju sada prema Srbima vode.
Profesorsko Društvo htelo je da narodu da jednu korisnu knjigu, a dalo mu je štetnu. Na ministru prosvete je sada da učinjenu pogrešku ispravi i da obustavi dalje štampanje. Nadamo se, da će on to i učiniti što pre, ne obazirući se na apostole lažne nauke, koji šupljim deklamacijama o istini i pravdi gledaju da zabašure jednu običnu glupost.