Proslava Kraljevog krunisanja približuje se. Za svečanosti, koje će se prirediti ovde u Beogradu, stara se naša opština; ona je raspisala konkurs za projekte, jedan od tih projekata primljen je i sad ima da se pristupa poslu. Za sad nije još nigde objavljeno kakvih će sve tačaka biti u toj svečanosti, koliko će trajati i kako će izgledati; isto tako ne zna se, koliko će beogradska opština na njih utrošiti.
Sudeći po kreditu koji je određen samo pa vatromet (12000 din.) ako i sve ostalo bude u istoj toj srazmeri, izgleda da će te svečanosti biti vrlo skupe. Za dva-tri dana, koliko će svečanosti trajati, utrošiće se velika suma. Pitanje je sad, ima li sve to smisla.
Mi mislimo da nema. Beogradskoj opštini nije potrebno da priređivanjem takvih skupih svečanosti dokazuje svoju naročitu odanost k novoj srpskoj dinastiji. Ta odanost i srpske prestonice i celog ostalog naroda jasna je čak i za one, koji su dolaskom nove dinastije izgubili one svoje privilegovane položaje, koje su imali pod Obrenovićima. O lojalnosti dakle i privrženosti 6eoradskog građanstva i predstavništva sumnje nema, niti može biti.
Isto tako nema sumnje, da je Kraljevo krunisanje jedan važan nacionalan čin. On izlazi iz okvira sviju onih više-manje običnih svečanosti, koje se periodično javljaju i koje smo već imali u tolikom broju. I o unutrašnjoj vrednosti svojoj i po uticaju koji će imati na naš narod izvan granica kraljevine Srbije, krunisanje predstavlja jedan od onih momenata, u kojima će rastureni i raskomadani narod srpski, da oseti jače no obično ono duhovno jedinstvo što vezuje, u prkos svima granicama i razlikama u mišljenju, sve delove naroda jedan za drugi. Sve je to tačno, sve je to istina, pa ipak nema smisla priređivati onakve svečanosti, kakve beogradska opština misli da priređuje.
Svi znamo šta će to od prilike da bude: triumfalne kapije, crvena bela i plava platna, tribine, venci, bakljade i vatrometi, eto to je sve. Kad svečanosti prođu, izvadiće se iz kaldrme pobiveni direci s trobojkama i zelenilom, porušiti tribine, skinuti sva ona ugužvana i izbledela crvena, plava i bela platna, vatromet će se i inače ispucati za jedno veče i od sviju tih svečanosti neće ostati apsolutno ništa. Eto na to će se utrošiti toliki novac!
Šteta; taj novac mogao bi mnogo lepše i mnogo korisnije da se upotrebi. Mogla se je u slavu Kraljevog krunisanja podići kakva korisna ustanova, koja bi večito ostala. Beogradu mnogo što-šta treba, svi to znaju, ali se uvek kaže da se novaca nema. Mogla se podići kakva lepa opštinska bolnica, da nam svet ne umire po ćumezima, bez svetlosti i bez vazduha; moglo se podići za tu, čak mi za mnogo manju sumu, narodno kupatilo, da nam se deca, željna vode, ne dave svaki dan u Savi i u Dunavu. Mogla se podići kakva škola, park, ma kakva humana ustanova, zavod za napuštenu odojčad itd. itd.
Ma šta da se od svega toga uradilo, vrednost bi bila i veća i trajnija. Sto godina docnije, kad nijednoga od nas više ne bude među živima, kazalo bi se: „Evo ovo je podignuto u čast krunisanja Kralja Petra!“ Potomci naši s priznanjem bi se sećali našega pokoljenja, koje je umelo da baci od sebe prazne šljokice i varak, pa da uradi nešto korisno i trajno; kazali bi, da smo umeli da se otresemo orientalske težnje za spoljašnjim bleskom i da čak i u danima oduševljenja budemo trezveni i praktični, kao što dolikuje kulturnom narodu.
A šta će ovako reći? Neka vam na to odgovori g. Glavinić i opštinski odbor.