G. Stanoje Stanojević, profesor Srpske Istorije na Vel. Školi, načinio je, pod punim svojim potpisom, nekoliko napomena i zameraka odboru koji je izradio program Kraljevog krunisanja. On je tom prilikom dokazao, da je odbor napravio nekoliko krupnih pogrešaka: nije kao osnovicu svoga programa uzeo krunidbeni ceremonijal starih srpskih kraljeva, nego nekakav vlaški; izostavio je mač i pojas; zaboravio je, da se i prestolonaslednik kruniše zajedno s Kraljem; jednom reči, nije se držao tradicije.
Na sve te zamerke odgovorio je jedan član odbora u „Štampi.“ Upravo, pokušao samo da odgovori, jer se na sve to ništa i ne može da odgovara. Naveo je, kako je vreme bilo kratko i kako su novčana srestva mala, zaboravljajući, da to samo govori protiv krunisanja u opšte, a ne protiv R. Stanojevićevih razloga. Ispričao nam je kako bi smešno izgledalo pripasavanje mača sa pojasom starinskoga kroja preko đeneralskog odela modernoga kroja“ i kako se to ne bi slagao „sa krunom i porfirom modernoga kroja.“ Da Bog sačuva! Taj član odbora, koja neprestano govori o tuđoj neobaveštenosti kanda i ne sanja, da pojas i kajas nije ista stvar i da bi Kralj mač imao da drži u ruci, a pojasom da se opaše, kao što se oficiri ešarpom opasuju. Zašto se to, kao bajagi, ne bi moglo da slaže s đeneralskom uniformom? Ni kraljevski plašt ne spada u đeneralsku uniformu, pa će ga Kralj ipak zaogrnuti; po čemu bi onda bilo smešno,“ kad bi se opasao i kraljevskim pojasom? Pa onda, kakva li je to „kruna modernoga kroja?“ Da nije to nešto secesijon, što rekli naši trgovci?
I ostala odbrana je isto takva: sve sama besmislica i budalaština. Tako na primer po tom članu odbora, koji je mudro zaboravio da nam kaže svoje ime, Prestolonaslednik se može krunisati zajedno s Kraljem zbog toga, što bi u tom slučaju, veli, „bili potrebni dvoji krunidbeni kraljevski znaci“ a kredit je mali. Odista! A zar taj stručnjak ne zna, da se u staroj srpskoj državi prestolonaslednik uvek krunisavao bez kakvih kraljevskih znakova? Ne zna naravno, ali govori onako na pamet, tek koliko nešto da kaže.
Govori on i mnogo što-šta drugo, a ne razume ništa. Kaže, na primer, da za rekonstrukciju vizantijskog ceremonijala, prema kojem su se i srpski kraljevi krunisali, treba mnogo više vremena, no zašto je odbor imao na raspoloženju. Naravno; Kad bi odbor seo da uči grčki, pa tek kad to nauči, da taj posao svrši, onda bi zaista trebalo vrlo dugo vremena. Ali je to moglo i drukčije da se radi, samo je trebalo znati i umeti.
Da se znalo i da se umelo, ne bi sada ni bilo sviju ovih reči. Ne bi ih bilo, ni kad bi ljudi kod nas bili malo razložitiji. Radili jedan posao i rđavo ga izradili; došao jedan stručnjak i dokazao, da su napravili pogrešku. Oni sad, mesto da priznadu da su pogrešili i mesto da isprave što se još može popraviti, udaraju u inćar i kažu kako se on zatrčao. Tako su radili oni, što su priredili onu famoznu „Spomenicu“, tako sad rade i ovi. Niko neće da prizna da je pogrešio.
Lepo. Neka ostane po njihovom. Neka krunisanje bude po tom vlaškom programu, koji su oni izradili. Ali kad je već reč o zatrčavanju, onda se svakako najviše zatrčao onaj, koji je u taj odbor kao stručnjake trpao i ljude, koji o celoj toj stvari nemaju ni pojma.