Još pre no što na beogradskog grada zagrme topovi, objavljujući svetu, da je Kralj Petar Prvi metnuo na svoju glavu Srpsku Kraljevsku Krunu, Beograd se odenuo u svečano ruho; on svečano dočekuje svoje drage goste, naučnike i umetnike česke, bugarske, hrvatske i slovenačke. Jer danas se otvara prva jugoslovenska umetnička izložba i prvi lekarski kongres u Beogradu.
Celo Slovenstvo gleda danas u naš mali Beograd. I naučnici i umetnici, koji su sada u Beogradu, doneli su nam sa sobom simpatije svega ostalog slovenskog sveta. Došli su da nam pokažu, da je ideja o zajednici sviju južnih Slovena korisna i spasonosna po sve; došli su da nam dokažu, da je kod sviju njih, kao i kod nas, potreba o zajedničkom radu duboko uhvatila korena kod sviju staleža i da lagano prelazi i u veliku masu, da postepeno obuzima i one, koji su zbog stare naše nesloge i pocepanosti mislili da je sve to samo jedna velika utopija.
Neka se naši gosti ne razočaraju, kad vide šta mi imamo i čega sve nemamo. I naša nauka, i naša umetnost, ma da su, i jedna i druga, dale već imena, kojima bi se ponosili i kulturniji narodi od nas, ipak su još i mlade i slabe. To znamo i mi, a znaju i svi oni. Stoga i ne treba gledati na naš lekarski kongres niti na umetničku izložbu onim očima, ne treba meriti istim merilom kao u drugim srećnijim zemljama. Sve je to tek prvi korak, sve tek samo početak.
Ako i u čemu, a ono bar u takvim stvarima, ne treba gledati na postignute rezultate, već i na uložen trud i pokazanu dobru volju. Trebalo je više da se uradi, za vreme otkako smo slobodni, ali to još ne znači, da se nije htelo, već jedino da se nije umelo.
Neka se svi naši gosti, pri ocenjivanju naše nauke i umetnosti, sete da i taj kongres, i ta izložba što se danas otvaraju, imaju još jedan, sasvim drugi značaj, a ne samo čisto naučni i umetnički. Jugosloveni danas prvi put manifestuju na kulturnom polju svoju zajednicu.
A to je pravi i jedini put, da se dođe do političke zajednice, na kojom danas teže svi prosvećeni umovi u jugoslovenstvu. Samo tako možemo doći do željenoga cilja, ako dugo i istrajno budemo u tom pravcu radili. Biće smetnja i spolja i iznutra; biće trenutnih neuspeha. Ali se hrabrost ne sme nikako gubiti, ni opšti, uzvišeni cilj. Složno i hrabro samo napred! Generacija će jedna po jedna da propada, trošiće se, a neće videti uspeha, ali će sinovi naših sinova dočekati možda taj lepi dan: da vide ostvareno ono, što sad nama izgleda samo kao lep san.