Vlada je sad, povodom krunisanja, prosula čitavu kišu od ordenja na sve strane. Tome smo se mogli unapred nadati, pa se zato ništa i ne čudimo: i u mnogo manje važnim prilikama davali su se raskošno ordeni i kome treba i kome ne treba. Šta ćete, kad je u Srbiji takav adet!
Kao i u svakoj drugoj stvari, gde je u pitanju ljudska sujeta, ukazi o poslednjem odlikovanju načinili su veliki broj nezadovoljnika; jedni su nezadovoljni zato, što oni nisu odlikovani, a drugi opet zato što su izvesni odlikovani. Zadovoljnih naravno ima relativno malo, to su oni što su odlikovani — a i među njima biće ih priličan broj, koji ipak nalaze da im je učinjena nepravda, jer nisu dobili ono, što misle da su trebali da dobiju.
Sve su to vrlo opšte i vrlo stare stvari. Tako je uvek bilo i tako će uvek biti, dokle god su u pitanju one sjajne, šarene stvari, kojima ljudi vode da se kinđure. O svemu tome ne bi trebalo dakle ni govoriti, da nema u tim poslednjim ukazima nečeg sasvim neobičnog.
Među oficirima koji su dobili „Karađorđevu Zvezdu“, već se na prvi pogled vidi, da ima nesrazmerno mnogo nižih oficira, potporučnika i poručnika. Svakoga to mora da čudi, jer „Karađorđeva Zvezda“ je veliki orden, koji se lako ne dobija. Kako to da ga sad dobiju golobradi potporučnici od dvadeset godina?
Evo kako; svi ti mladi oficiri, koji su ga dobili, učestvovali su u zaveri od 29. maja, zato su ga jedino i dobili.
Ne treba nikakve osobite mudrosti, pa da se uvidi, da je vlada učinila krupnu pogrešku što je to uradila. Zaverenici su time, što im je Narodna Skupština iskazala svoju zahvalnost na učinjenom delu, dobili dovoljnu nagradu. Više nisu ni trebali ni smeli da traže. Nagrada im je trebala da bude, pored te narodne zahvalnosti, i to, što u današnjem stanju mogu da gledaju svoje delo. I ništa više. Nijedan od njih sigurno neće reći, da je one noći išao u dvor, s revolverom u ruci, samo zato, da danas dobije orden.
Vlada je dakle pogrešila, što im je sada te ordene dala. Razdvojenost u oficirskom koru, koja je u poslednje vreme lagano, ali stalno iščezavala, dobiće sada zbog toga nove hrane i nove podloge. Ogromna većina naših oficira držala se u sukobu između zaverenika i kontrazaverenika potpuno neutralno. Svi su ti ljudi sada uvređeni. I oni vole da imaju ordenje i oni bi rado nosili „Karađorđevu Zvezdu“, ali je tako lako poneti neće. Jer da se taj visoki orden u redovnim prilikama dobije, treba toliko i toliko godina revnosne, besprekorne službe, čitav jedan vek posvećen samo dužnosti i otadžbini. Dobiće je možda tek kad budu stari ljudi, pukovnici a zaverenici imaju je sad već, kao potporučnici. Ćutaće možda, kao što vojnik uopšte treba da ćuti, ali će u toliko jače osećati učinjenu nepravdu.
Bez ikakve potrebe dakle vlada je učinila jednu glupu grešku. Taman je bio počeo jedva jednom da se uvodi mir, a ta najnovija neuračunljivost vladina sad eto ponova sipa zejtin na vatru koja je počela da se gasi. Pri tom još ne treba zaboraviti, da je svaka nepotrebna pogreška dvostruka pogreška, koja se dvostruko i sveti.