Dva zbora seljačke stranke, koja su držana pre neki dan, pokazala su, da je ta najnovija politička stranka u Srbiji propada pre no što je i počela da živi. Baš i da nije došlo do onih komičnih scena na zboru kod „Slavije“, jasno je, da ima rascepa, da ima dva krila i da se ne zna šta se hoće — a to kod jedne mlade stranke, koja se tek rađa, znači u isto doba i smrt.
Rascepa ima i kod sviju ostalih, starijih stranaka, ali to još ne mora da bude i njihova propast: između dotičnih frakcija stvaraju se tada koalicije, fuzije, stapanja, razdvajanja, svakojaki sporazumi — sve je to ipak život u ma kakvoj formi. Ali stranka, za čiju je zgradu tek bio udaren prvi temelj, ne može da izdrži takve krize.
Kod naše seljačke stranke taj temelj je još od prvog početka bio vrlo trošan. Zemljište je bilo pogodio za zidanje, sve ostalo nije valjalo ništa. Početak seljačke stranke pada baš u doba, kada je radikalna stranka, došavši definitivno na vladu, počela, kao i sve druge vladajuće stranke, da stvara nezadovoljnike. Tih nezadovoljnika bilo je u toliko više, što su radikali još pre toga, zbog nesređene svoje partijske situacije, morali izgubiti nešto od svojih pristalica.
Moglo je dakle da se zida, ali oni, koji su počeli to da rade, bili su nesposobni za to. Oni nisu uviđali, da ta stranka, stvorena isključivo za jedan stalež, mora imati čisto staleško obeležje, kao što ga takve stranke svuda imaju. Oni nisu hteli da stvore čisto agrarnu stranku, već nešto sasvim novo.
Zna se kakva agrarna stranka mora da bude u političkom pogledu: strogo monarhična i konzervativna. Tvorci pak naše seljačke stranke pronašli su nešto novo: oni su strogo monarhični, to je istina, ali su u isto doba i najveći demagozi. Na sve moguće i nemoguće načine, oni su iskazivali svoja monarhična osećanja, a u isto doba vodili agitaciju kao da stvaraju kakvu revolucionarnu stranku.
Zbog toga je seljačka stranka počela i vrlo brzo da raste, a odmah po tom i da opada. Ona nije imala jedinstva u svojoj osnovnoj ideji, bez kojega se nikakva stranka ne stvara; niti se rodila niti je rasla onako, kako stranke treba to da čine; u političkom i u ekonomskom pogledu ona je samo značila jednu veliku zbrku.
Ta zbrka postala je još veća otkako su održana ova dva poslednja zbora. Kao kakav šaren mehurić od sapuna, ona je prsla. A iza nje nije ostalo ništa. Čak ni onaj, relativno vrlo veliki broj upisanih članova ne znači mnogo. Političke se partije ne osnivaju ceremonijama; ako nemaju stvarne podloge, osuđene su da brzo umru. Zato će i naša seljačka partija, sa sadašnjim svojim programom i s ovakim vođama kakve danas ima, svršiti pre no što je počela.
Docnije, ako naša socijal-demokratska stranka bude stalno rasla, možda će se kao antagonist njoj, pojaviti i kakva prava seljačka stranka. Ona bi u tom slučaju morala istaći čisto agrarijevski program i prikupljati oko sebe naročito imućnije seosko stanovništvo. Onih pak 15 od sto naših seljaka što prema svom imovnom stanju već pridaju proletarijatu, otišli bi u socijal-demokrate.
Od svega toga mi smo u ovaj mah još daleko. Politička naša situacija u rukama je radikala; podela njihova u dve potpuno zasebne frakcije bio je nov udar za našu seljačku stranku. Nezadovoljne elemente prikupljaće sam ona od tih dveju frakcija, koja je u opoziciji. Za seljačku stranku neće ostati ništa.