Kaže se i piše se uvek, kadgod je reč o tome, da je Srbija i političko i kulturno središte vaskolikog Srpstva, da je Srbija srpski Pijemont. Zaista, Srbija treba da bude srpski Pijemont. Ne samo krvne veze sa Srbima u Vojvodini, Trojednici, Dalmaciji, Bosni i u Turskoj, nego i čisto realno politički interesi nalažu joj, da energično i istrajno radi na tome, da veže za sebe kulturnim vezama sve srpske pokrajine, i da se spremi u svakom pogledu, da ih u prvoj zgodnoj prilici i politički zauzme. To u ostalom znaju i osećaju svi prosvećeniji ljudi i u Srbiji i u ostalim srpskim pokrajinama. Ali isto tako znaju svi, da je u poslednjim decenijama ta ideji slabila sve više i više, dok nije poslednjih godina utrnuo svaki osećaj i interes za svesrpske stvari, i kod onih koji su upravljali državom i kod celokupnog stanovništva u Srbiji.
Zna se zašto je to tako bilo. Uvereni da su životni interesi i budućnost Srbije vezani za Autro-Ugarsku, većina državnika srpskih, koji su za poslednje dve decenije bili na upravi zemaljskoj, ropski su ispunjavali zahteve Austro-Ugarske, da Srbija prekine sve veze sa tamošnjim Srpstvom. Tako je izbegavano sve, što bi moglo izazvati i pomisao na kakav rad u tom pravcu. Nacionalni zadatak Srbije bio je skučen i ograničen samo na rad u Turskoj.
Stanovništvo u Srbiji obuzelo je, posle oduševljenja, posle napora i žrtava u dva teška rata, veliko razočarenje zbog neispunjenog očekivanja i prevarenih nada. Svet je počeo da gubi samopouzdanje, apatija je počela da hvata korena. Uz to je odmah zatim došlo vreme velikih trzavica, borbe i prevrata u unutrašnjoj politici. Sve to apsorbovalo je potpuno svu snagu, ukočilo je svaki rad. I ono malo interesa i vere, što je još bilo ostalo, izgubilo se sasvim u unutrašnjim borbama i brigama. Srbija je izgubila gotovo svaku vezu se Srpstvom u Austro-Ugarskoj.
Veliki obrt prošle godine uklonio je sve pomenute smetnje. Na upravu zemlje došli su ljudi, koji će valjada shvatiti, da dobri odnosi sa Austro-Ugarskom ne treba da znače naše otkazivanje od svih pretenzija na naše zemlje i na naše saplemenike. Rešenje najvažnijih pitanja unutrašnje politike valjada će našoj publici dati vremena za razmišljanje i stvoriti interesovanje za pitanja spoljne politike.
Prilike u kojima se sada Srbija nalazi povoljne su za rad na nacionalnim stvarima. I vlada i publika, ako samo budu imali volje, mogu sada sa uspehom raditi na tome polju. Taj rad ne mora biti propagatorski i revolucionaran. Srbija može raditi za svoju braću i pomagati im na čisto kulturnom polju. A u tome pravcu ima mnogo da se radi. Međutim treba uvek imati na umu, da država sama ne može da uradi mnogo i da u tome pravcu, u radu na kulturnim vezama Srbije sa ostalim srpskim pokrajinama, mnogo više može da uradi privatna i lična inicijativa no država. Međutim baš ta privatna lična inicijativa kod nas je vrlo mala. Za Staru Srbiju i Maćedoniju još i ima nešto interesa kod publike, ali za Bosnu, Trojednicu, Dalmaciju, Vojvodinu, gotovo nikako. Prazne fraze u novinama i po mitinzima ne dokazuju da nije tako.
Zar srpska publika nije mogla sprečiti prestanak „Zore“? A „3ora“je prestala da izlazi zbog deficita, koji bi bio uništen sa 200 novih pretplatnika! Koliko ima pretplatnika „Brankovo Kolo“ u Srbiji? Koliko primeraka „Novog Srbobrana“ ili „Dubrovnika“ dolazi u Srbiju? Manje no što ima prstiju na rukama, i zacelo manje nego „Woche“ i dr. — o Presi i da ne govorim. Kada bi naša publika imala i malo interesa za svesrpske stvari, ona bi tražila od svih kafedžija, restoratera itd. da drže sve srpske listove i časopise koji i van Srbije izlaze. To bi bio vrlo mali i neznatan rad na našim nacionalnim stvarima, ali kod nas ni toga nema. Kod nas je veće interesovanje za sve drugo, no za prilike u srpskim zemljama van Srbije. Neznanje u tom pravcu došlo je do krajnjih granica. Nema interesovanja, nema znanja, nema vere u budućnost Srbije i Srpstva…
Stoga je zadatak svih ovih ljudi u Srbiji i svih srpskih listova koji se bave nacionalnim stvarima, da rade stalno i istrajno na tome, da u srpske publike ojača patriotska svest, da se raširi interesovanje za sve srpske zemlje, da se usadi ideja o nacionalnim zadatcima Srbije, da se vrati izgubljeno samopouzdanje i vera u budućnost.