„Ja neću da tražim među srpskim oficira Mucija Scevolu i Stevana Sinđelića; ja neću da zahtevam od srpskih oficira da po primeru francuskih vojnika, kad zasvira marseljeza a republikanska sloboda dođe u opasnost, udaraju složno na barikade i padaju kao snoplje, niti zahtevam da na primeru njihove braće Rusa, jurišaju kao jedan čovek: za cara, veru i otadžbinu, na oštar nož, sa kojeg se puši vrela junačka krv… ne, ja tražim mnogo manje; ja tražim samo jednu misao, jednu reč, jednu ideju, koja sve oficire podjednako zanosi i oduševljava i koja je u stanju, da ih u jednom trenutku spoji sve u jednu celinu. Pronađite mi oltar, na koji će srpski oficiri složno na žrtvu položiti ono, što su dužni da kao građani i sinovi ove zemlje žrtvuju za svoju otadžbinu.
„Recite mi, ima li danas toga!“
Sa tim je rečima završio jedan uvaženi stari general svoj govor, govoreći s nama o srpskoj vojsci. I kad smo videli, kako ovom starom vojniku od uzbuđenja drhće glas, a na usnama negativan odgovor, nama je puklo pred očima, da o ovoj pojavi treba hladno razmisliti i duboko zaroniti u suštinu sviju pojava, pa tek onda doneti zaključak i odgovor na pitanje staroga generala.
Da stanemo, da razmislimo, da na učinimo nikom krivo.
Ko hoće da govori o ovom pitanju sa uzdignutom glavom, oči u oči, taj mora da govori istinu. A ko hoće da pogleda istini u oči, taj mora priznati, da u rečima starog generala ima puno opravdanog patriotskog bola. Među srpskim vitezovima, našim oficirima, uzdanicom narodnom, nastupila je neka pometnja. Jedan fakt, koji se ne da ni sakriti ni oboriti. Danas, kad je zadatak Srbijin tako velik i težak i kad su na Srbiju uprti pogledi sviju neoslobođenih krajeva naših, verujući i očekujuća u spas sa naše strane, među našim oficirima ovladao je neki rascep, pojava, koja se sa srpskog i patriotskog gledišta ne da protumačiti, onog jedinstva, koje spaja duhove, koje čeliči karaktere; one sloge, koju prati narodni blagoslov, a nad kojom lebdi genije srpskoga naroda, i koja je u vojničkim redovima mnogo potrebnija nego najsavršenije oružje, nema danas u našoj vojsci. Sinovi jednog malenog i siromašnog naroda, čiji su dedovi pre kratkog vremena, sa nečuvenim naporima stekli sebi i svojim potomcima slobodno ognjište, a na svojim rođenim kostima udarili temelj ovoj srpskoj otadžbini, gledaju se popreko, krijući jedan protiv drugoga u svojoj duši izvesnu mržnju i ne sluteći koliko se greha u toj pojavi skriva i koliko zla ona može da doprineso svemu onome što je do danas teškom mukom stečeno i očuvano.
Dok se sa te strane u izvesnim redovima naše vojske razvijaju neke mutne pojave i najcrnja apatija, dotle se skupljeno narodno predstavništvo očinski brine, te prolazeći i granice svoje finansijske moći i upinjući svu našu snagu, određuje na vojni budžet jednu četvrtinu celokupnih državnih prihoda, samo da odgovori svojoj dužnosti, kako bi naša vojska, koja ima da izvrši veliki narodni zadatak, bila viđena i snažna. I dok narodno predstavništvo, pojimajući teška vremena i kojima živimo, daje i odobrava grdne milione na sve ono što je potrebno, dotle narod po unutrašnjosti, snosi mirno svoju sirotinju, radeći od jutra do mraka i odkidajući od svoga crnog zalogaja, daje i šakom i kapom, samo da odgovori svojoj građanskoj dužnosti i da plati Bogu božije i caru carevo. I kad ceo narod ovako pojmi svoje građanske i patriotske dužnosti i teška politička vremena u kojima se Srbija nalazi, onda narod ima pravo, da od svojih sinova, kojima je poverena čast otadžbine, zahteva, da budu mudri i obazrivi i da udare onom stazom, koja će povesti Srbiju boljoj budućnosti, a ostave na stranu sve sitne obzire, koji ne priliče ni vojničkom ugledu ni viteškom dostojanstvu. Sinovi jednoga narodi moraju imati jedne ideale. Otadžbina i stečene slobode to su najveće svetinje. Sve ostalo pred ovim mora da padne. S toga neka vaše grudi zatalasa jedna misao, jedna ideja. Bacite svoje poglede u one krajeve u koje još nisu doprli zraci slobode, a u kojima žive vaša po krvi rođena braća i proučite njihovo goleme nevolje i patnje. Oni traže brze pomoći; pomozite im; budite spremni. Ta želja neka zagreje vaše grudi i neka prostruji kroz sve slojeve naše vojske od redova do generala!
U redovima srpskih oficira ima još dosta svesti, patriotizma i inteligencije.
Izmirite se! To zahteva od vas Otadžbina, sreća Srbije i Srpstva. Tamo gde je najviše zategnuto, tamo treba popustiti. Stupite svi u jedno kolo, a samo izdajnike, ako ih bude bilo, ne primajte pod svoju zastavu. Ako među nama ima grešnika, oprostite im. Bog će suditi. Svi ste sinovi jednog plemenitog naroda i deca jedne napaćene Otadžbine. I oni koji nose ožiljke zadobivenih rana u ratovima za oslobođenje i oni sa Karađorđevom zvezdom, podjednako su potrebni narodu i srpskoj misli.
Izmirite se, kao braća, kao ljudi, pred ove svetle praznike Hristova Roždestva! Pokažite narodu da ste dostojnim potomci svojih predaka i da ljubite svoju Otadžbinu. Učinite to, narod će vas prigrliti kao svoju uzdanicu još većom ljubavlju. No ne bude li svega ovoga što narod od vas očekuje i zahteva, onda…
Setite se Poljske.
Na Tucin-dan.