Danas je najradosniji praznik u srpskom pravoslavnom narodu. Od Jadranskoga do Belog Mora proslavlja naš narod najsvečanije Božićne praznike. Večeras će se uneti badnjaci u kuću, puške će oglasiti Badnje Veče, svi će se na noge dići i uz pesmu „Roždestvo tvoje“ prosuće se slama po srećnim i zadovoljnim domovima.
A na sutrašnji svetli praznik, uz ostale lepe običaje naše, sakupiće domaćin svu čeljad svoju oko sofre, i mirbožaće se, upaliće voštano svećice, ižljubiće jedno drugoga i jedno drugom govoriti: „Mir Božji! Ristos se rodi i vanstinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu roždestvu.“
Kako su lepi, kako su uzvišeni ti običaji u našem narodu!
Ona humana svest, koja je usađena u dušu našeg pitomog naroda, ona plemenita crta koja ne voli, da raskiva blago na nadžake i na buzdovane, no da gradi slavne zadužbine, večne kuće na ovome svetu, i da deli „kljastu i slijepu“ — ta plemenita narav našega naroda, našla je, da joj je duši najradosniji praznik Rođenje Hristovo.
Taj je praznik naš narod slio u dušu svoju i protkao u život svoj, jer njime proslavlja onoga, koji se rodio u sirotinji i među pastirima, da širi ljubav među sve narode i da unese svetlost u mračne duše naše.
[nedostaje red]-oda, koja je taj praznik izabrala da joj na domu bude najsvečaniji dan, te da „nema veće slave od Božića.“
Tako slavi današnji praznik ogroman deo našeg naroda, koji po selima živi.
A kako mi po gradovima proslavljamo te praznike?
Kao što više ne umemo osetiti bol narodni, isto se tako ne umemo radovati kada se naš narod raduje.
Za mnoge nas po gradovima što živimo, ovi su praznici kao i ostali obični dani.
U mnogi od nas ne ostavljaju ni na taj dan svoje sitničarske misli i svakidanje razmirice.
Sve nas je manje po gradovima koji se možemo vinuti iz običnog života u svet uzvišeniji idealniji.
Sve je manje u našim gradovima domova, gde se bar održavaju oni običaji, koji su tako humani, i koji se mogu i u gradu održati. Sve je manje porodica po gradovima, gde će večeras roditelji sa decom svojom uneti slamu u kuću, na kojoj je rođen onaj koji propovedaše mir i ljubav.
Sve je manje po gradovima porodica, kojima će sutra rano iz kuće prijateljske doći polažajnik, da ih prvi radosno pozdravi sa: „Hristos se rodi“ — a oni njega još radije dočekaju, posipljući ga pšenicom i otpozdravljajući: „Va istinu rodi.“
Sve je manje domaćica, koje će sutra ujutru zamesiti česnicu, koju će domaćin o ručku lomiti, namenjujući novac u njoj svima podjednako i deci svojoj i posluzi i kući i putniku namerniku…
A našem posrnutom moralu i našoj čamotinji duševnoj potreban je, bar jednoga dana u godini, takav praznik.
Svetkujmo ovaj radosni praznik dostojno bar dece naše radi, ako mi ne osećamo više duševne potrebe za takvo svetkovanje.
Neka deca naša zapamte, da je bilo i u njihovoj kući dana, svečanih, ne po gozbi i bljesku, no po raspoloženju duševnom.
Naša deca neka ponesu još iz rane mladosti uspomenu u duši svojoj, da su u svome domu, sa roditeljima svojim radovali se „svetilu razuma.“
Naša deca neka zapamte iz ne-[nedostaje red] skromni dom njihov bio jednoga dana u godini kao veličanstveni hram, u kojem se roditelji njihovi sa decom svojom u slozi i raspoloženju se klanjali „suncu pravde.“
To ako u svoje mlade duše usade, vrediće im mnogo, mnogo više, no sve ono što u crkvi vide i što u školi o tome čuju…
Neka se u svima našim domovima večeras čuje radosni pozdrav, koji i mi šaljemo celom našem narodu svetosavske crkve:
„Hristos se rodi!“