(Posvećeno narodnim poslanicima)
(Svršetak)
Ne uzimajući u obzir, da onaj, koji upravlja izvesnim šumskim kompleksom mora poznavati položaj i zemljište na kome misli podići izvesnu vrstu drveća, ne uzimajući u obzir de mora pozivati razne načine gajenja i seče, koje pojedine vrste iziskuju, ne obzirući se ni na to, da upravitelj šuma mora bita dobar poznavalac botanike, geologije, mineralogije, klimatologije, da mora poznavati geodeziju, dendromentriju i računanje vrednosti šuma, da mora znati zagrađivanje bujica i šumskih potočara, da mora znati nacionalnu ekonomiju, — što sve naši policajci ne znaju niti im je za vršenje njihove službe od potrebe, — spomenućemo samo još jedan fakt, koji nalaže svakoj državi, pa i nama, da moramo imati potreban broj šumara.
Poznata je stvar, da kod nas svakim danom ne staje šume, i da ćemo jednoga dana, ako ovako potraje, ostati bez njih. Uzrok ovome nestajanju ne leži samo u bespravnoj goroseči i harčenju od strane gorosečaca, jer kad bi samo to bilo, onda bi odista mogao šumara zameniti policajac i pomoću čuvara šuma sprečiti bespravnu seču.
Glavni uzrok o nestajanja leži u tome, što se u našim šumama po zakonskim dozvolama seče godišnje više, nego što te godine porasti, pa bude da se i buduće, svake godine više seklo, nego što te godine porasti, onda je prirodno, da jednoga dana mora šuma nestati.
Da ne nastupi taj slučaj, sve uređene države, ograničile su svoje šume, načinile za iste privredne planove, i sada na osnovu privrednih planova, a po sistemu t. zv. trajnog gazdovanja, seku u svojim šumama samo onoliko, koliko godišnje priraste.
Za taj posao, naime za proračunavanje godišnjeg prirasta, sastavljanje privrednih planova i upravljanje sa šumama po sistemu trajnog gazdovanja, potrebna su naročita lica, koja su to učila, a to su šumari. Zato su osnovane i naše šumarske uprave, a što one nisu svoj poziv vršile nije krivaca do šumara, nego su krive prilike koje su sprečile ograničenje šuma, jer pre svega, treba šume ograničiti i rasčistiti pitanje o svojini.
To je i uzrok, da se već godinama nosimo mišlju o podizanju šumarske akademije, ili otvaranjem odeljenja za šumarstvo na našoj Velikoj Školi.
Nisu dakle šumari i šumske uprave pozvane samo za to, da čuvaju šumu, i žigošu svakom seljaku onoliko drveta koliko mu ministar odobri, taj posao mogli bu lako vršiti i čuvari šuma pod nadzorom, ako hoćete, i lekara a ne policajca.
Uvereni, da oni, koji su spomenuti projekt izneli, nisu bili upućeni u poziv šumara i šumskih uprava, napisali smo ovo nekoliko reči, a govorićemo i češće o uređenju ove vrlo važne, upravno najvažnije grane naše privrede, sa željom, da i narodni poslanici koji su svojima biračima obećali, da će pored sređivanja finansija, nastojati na podizanju narodne privrede, iznose zakonske projekte, koji bi, da se nedaj Bože uzakone, pojedine privredne grane u mesto podigli, bacili za stotinu godina u natrag.
Na kraju da napomenemo, da osim Turske i nekih državica koje nemaju šuma, nema u Evropi države u kojoj sa šumama ne bi upravljali šumari i to na osnovu već gotovih privrednih planova, pa nas je u tom pogledu čak i Bugarska prestigla.