Kod nas se u Srbiji, nešto iz nehata, i nešto iz neobaveštenosti, niti čuje niti zna, šta se sve dešava tamo preko Save i preko Dunava, gde naš narod takođe živi, isti ovaj srpski narod, koji sada svuda preživljuje sudbonoste dane. Dužnost je međutim da se o tome piše, dužnost u toliko preča, što nema ništa prijatno ni lepo da se kaže.
Ugarski sabor je raspušten, raspisani su novi izbori. Pred taj novi sabor, koji će sad da se bira, biće iznesen i onaj Berzevicijev predlog, kojim se ugarskim Srbama oduzima i poslednje, što im još dosad nije bilo oduzeto: deca njihova i jezik i narodnost.
Svi prekosavski Srbi znaju vrlo dobro, šta ih čeka, ako taj predlog bude primljen. O tome je već toliko pisano, toliko govoreno po zborovima i [nedostaje reč], da [nedostaje reč] objašnjenje ionako nije potrebno. Biti ili ne biti, sad je samo o tome reč!
Prirodno je dakle bilo misliti, da će oni ući u izbornu borbu s najvećom žestinom i birati samo one ljude, [nedostaju tri reči] potpuno uverenje, da nikada za taj predlog neće glasati. To uverenje mogu imati samo za svoje narodonosne poslanike i ni za jedne mađarske.
I tako su obe prekosavske srpske stranke rešile, da izađu iz dosadašnje pasivnosti, koja je srpskoj narodnoj stvari više štete nanela, pa da uđu u borbu.
Zajedno! Ne, Bože sačuvaj! Ništa oni ne rade zajedno. Svaka stranka ulazi u borbu sama za svoj račun, svaki ističe svoje naročite kandidate, bori se jedna protiv druge, više no protiv Mađara. Partijska zaslepljenost i bezumlje teraju svoje orgije!
Pokušavalo se bajagi da se sad bar, u tom pitanju, slože. Ali je odmah i jedna i druga strana izvadila stare teftere, pune žuči i pakosti, pa počela po njima da pretura.
— Vi ste nama tada i tada kazali to i to!
— A vi nama opet ovo!
I tako se svađaju, ciganče i krve, u praznim rečima gube najdragocenije vreme, a krov im gori nad glavom, a cela im kuća bukti u plamenu, sve propade! Udarila sujeta na sujetu, sukobile se sitne duše, pa nisu kadre jednim širokogrudim potezom da se otresu bar u ovom trenutku celog tog starog jada, nisu kadre da oproste i da zaborave. Čeprkaju po onim starim tefterima i ponavljaju:
— Vi ste nama tada i tada kazali to i to!
— A vi nama opet ovo!
I opet se svađaju, i opet se [nedostaje reč], i opet se krve kao da im je Gospod uzeo razum.
A narod! U najširim slojevima njegovim, onde gde večito živi svest za mudrost i za ludost, javiće se apatija, kao odgovor na [nedostaje reč] besmislice tih prvaka. I onda će biti svemu kraj.
Ništa tako ne pokazuje iznurenost i iznemoglost jednog naroda, kao takave beznačajne svađe u [kazivanim] trenucima. Zato će više od pola miliuna ugarskih Srba ostati bez ijednog narodnosnog poslanika u idućem saboru. Ako jednog dobiju, dobili su više no što se pod ovakvim okolnostima moglo da nada.
Ne bi možda više dobili ni da nisu ovako pocepani. Ali bi njihova sloga bar bila jedna ve- [nedostaje reč] ima veće moralne vrednosti no dva-tri poslanika u saboru. Ti bi poslanici u svakom slučaju, pri zastupanju srpskih interesa, uvek bili prema Mađarima u manjini. Na kakav realan rezultat, u tom pogledu ne bi dakle ni tada moglo da se računa. Ali bi se bar utvrdilo, da srpski narod jednodušno brani svoj život i svoja prava; utvrdilo bi se, da postoji jedna težnja, jedna volja i jedna svest. S izbornom parolom: „Protiv Berzevicija!“ postiglo bi se bar to, da se sačuva čast, kad se već sve ostalo gubi.
⁂
Mi znamo, da će za sve ove naše reči da nam se zamera, i s jedne i druge strane. Ko živi u partijskoj borbi, taj ne može da razume, kad neko hladno sudi; sudbina je sviju onih, koji razvađaju i mire, da budu i sami od oba protivnika napadnuta. Neka bude tako i s nama! Uteha će nam biti samo to, što smo kazali istinu, pa ma bila i gorka!