Događaj sa šefom našeg pres-biroa pokazuje pored ostaloga, i to, da u našem pres-birou nije sve onako kako bi trebalo do bude i da mnogo štošta mora da se izmeni, ako se hoće da to nadleštvo iole vrši svoj zadatak, koji mu je namenjen.
Taj zadatak je vrlo veliki. Baš kad bi se i zavele sve reforme, ta ustanova, onakva kakva je danas, me može niti da odgovori državnim potrebama, niti da našoj narodnoj stvari donese one koristi, koju bi trebala da donese.
Pres-biro ima kao poglaviti zadatak, da održava vezu između vlade i javnog mnenja u zemlji i na strani. On našim listovima daje obaveštenja o toku državnih poslova, u koliko vlada smatra za potrebno da to objavi, a dopisnicima stranih listova pruža sve ono, što se smatra kao korisno po naše državne i nacionalne interese, ako se u stranom svetu objavi.
Tako je na hartiji, tako bi trebalo da bude; u samoj stvari to je kod nas sasvim drukčije.
Pre svega obaveštavanje naših listova. Ono je odista svakada bilo, ispod svake kritike. Osim nešto malo dvorskih vesti — Kralj se izvezao tu i tu, ili primio u audijenciju toga i toga (a i to nije svaki put na sigurno ni potpuno) — u našem pres-birou srpski listovi nikada ništa nisu mogli da doznadu. A i kada im se nešto saopštilo, srpski su novinari uvek imali razloga da dobro otvaraju oči, pre no što to donesu, jer je to obično bila nameštena stvar, koju je vlada, preko pres-biroa, htela da proturi u javno mnjenje. Tako su postepeno sva ta zvanična saopštenja postala sinonim laži i to ne samo pod ovom ili onom vladom, nego pod svima redom.
Naravno vlada ima pravo da traži, da se svi srpski listova u izvesnim pitanjima iz spoljne politike drže onako, kako ona za dobro nađe. Nije potrebno navoditi kakav konkretan slučaj za to. Tako se svuda radi i tako treba da se radi, ako se dužnosti novinarstva ozbiljno shvataju. U tim pitanjima vlada treba da daje direktivu i svi ozbiljni listovi dužni su da je potpomažu.
Ali vlada nikako nema prava da takve usluge traži od novinarstva i u pitanjima unutrašnje politike. Tu svaki list može da se drži onako, kako on misli da je najbolje, prema svom nahođenju i uverenju. U stranoj žurnalistici imamo najboljih primera za to: u pitanjima spoljne politike svi se listovi drže prema direktivi, koju dobijaju od vlade, a u unutarnjim pitanjima rade onako, kako se njima svidi. I jedno i drugo tamo se tako samo od sebe razume, da niko i ne pokušava drukčije da radi.
Naše vlade međutim, sve iz reda, baš obratno rade. U spoljnim pitanjima one gotovo i ne pokušavaju da organizuju srpsku štampu, koja u tom pogledu, kao gotovo i u svemu drugom, ima još mnogo i mnogo da uči. Da navedemo zato samo jedan primer: g. Pašić, kao ministar spoljnih poslova, pozvao je pre godinu dana sve urednike beogradskih listova, da im u izvesnom pitanju da potrebna upustva. U poslednjem trenutku on je zbog nekog drugog „hitnog“ posla, odložio tu stvar — i godina dana evo prođe, ono pitanje je sigurno već davno i davno rešeno, a srpski listovi još ne dobiše ta upustva. G. Pašić je verovati za celo to vreme imao vrlo „hitna“ posla!
U unutrašnjim pak stvarima naše su vlade nezajažljive što se tih usluga tiče. One svaki put preko pres-biroa pokušavaju da ovo ili ono proture u javno mnjenje ne prema istini, nego prema svojim željama i interesima. Tako je prvi cilj pres-biroa: da daje našem javnom mnjenju tačna obaveštenja o toku poslova, postao sasvim iluzoran. Srpski listovi, znajući iz iskustva da većina dobivenih informacija nije tačna, s nepoverenjem primaju i one, koje bi trebali da prime.
Što se obaveštavanja stranih listova tiče, tu stvar stoji još mnogo gore. Sve naše vlade stalno su se starale, da tim putem stvore u Evropi lepo mišljenje o sebi. Kako pak većina jačih listova ima svoje naročite dopisnike u Beogradu, držanje tih listova zavisilo je uvek isključivo od mišljenju tih dopisnika, koji svoje informacije crpu ne od našeg pres-biroa, kojem ni oni ništa ne veruju, nego onde gde oni za shodno nađu.
I tako na kraju krajeva država nema ikakve koristi od tog pres-biroa. On međutim staje dosta novaca: šef ima veliku platu, a čitav niz nižih činovnika preživljuje tu svoje dane, ne radeći ništa. Poneki se samo otkomanduju da rade na „Samoupravi“.
Međutim pres-biro nam je ipak neophodno potreban, samo ne ovakav, kakav je danas. Koristi pak može da donese samo u slučaju, ako se uz njega ustanovi i srpska telegrafska agentura. Mi apsolutno ništa ne činimo, da evropsko javno mišljenje obavestimo o našim nacionalnim potrebama, pravima i aspiracijama. Radeći tako, ili bolje reći ne radeći ništa, mi smo na žalost dotle doterali, da o svemu tome u Evropi niko ništa ne zna. Ako hoćemo da se zna, moramo što i da radimo; ako hoćemo da šire mase u Evropi veruju da je na primer Bosna čisto srpska zemlja, moramo ne jedanput, ne sto puta, nego hiljadu puta da naglasimo da je tako. To isto važi i za sve ostale srpske krajeve. Niko neće sesti da naročito studira etnografiju balkanskih zemalja, da bi u danom trenutku mogao biti na našoj strani. To sve treba da se spremi, uredi i priugotovi, pa tako da se da.
Bugari su to vrlo dobro shvatili i osnovali bugarsku telegrafsku agenturu. Ma šta se u Maćedoniji desilo, oni preko te svoje agenture šilju izveštaj, naravno onako, kako je po njihove interese najbolje. Taj izveštaj onda izlazi u svima velikim evropskim listovima i stotine hiljada čitalaca dobijaju o tom pitanju onakav pojam, kakav je po Bugare koristan. Tako su oni uspeli da u očima evropskoga sveta vežu reč „Maćedonije“ za reč „Bugari“, i sad pokušajte vi da to oborite, ako možete!
Ta srpska telegrafska agentura, koju bi trebalo što pre ustanoviti, ne bi stala onoliko novaca, koliko se to obično misli. Ona bi se naravno morala ograničiti samo na izveštaje iz srpskih pokrajina. Sve svoje informacije ona bi primila od svojih naročitih, pouzdanih dopisnika, pa bi ih iz Beograda slala dalje. Tehnički troškovi bili bi malo veći, ali kad Bugarska, koja nezgodnije leži, može da podnese tu žrtvu, onda možemo i moramo i mi. Mnoga bi se laž onda mogla da spreči, mnoga šteta da otkloni. Što se pre to učini, u toliko bolje!