Hiljade naših podanika nalazilo se u Austro-Ugarskoj u trenutku kada je podnet ultimatum Srbiji. Znalo se odmah što može doći i zato su odmah svi ti naši podanici pohitali da se vrate u domovinu. Ali su ih Austrijanci i Mađari počeli odmah hapsiti i danas se ko zna koliko stotina podanika — ne izuzimajući ni žene, ni decu — nalazi uhapšeno ili internirano.
Nekima je ipak pošlo za rukom da se dokopaju Srbije. To su oni koji su odmah, u nedelju i ponedeonik — 13. i 14. jula — pošli kući. To su gotovo samo žene i deca — muškarci koji su s njima pošli već su zadržani.
Jedna od tih spasenih gospođa — gospođa Zarić — doputovala je prekjuče u Beograd i ona je bila ljubazna da nam saopšti ove pojedinosti o tome kako su ona i njeni saputnici prošli od primorja do Oršave. Evo šta ona priča:
U subotu uveče pukao je kroz Fijumu glas, da je Srbija mobilisala. Još odmah u nedelju izjutra jedan od naših prijatelja Srba stavio nam je do znanja, da bi trebali da se što pre sklanjamo. Mi svi, iz Kraljevice, Crkvenice, Novog, Lovrane, i gde nas je sve bilo, počeli smo se odista spremati da svi pođemo. U tome spremanju prošao nam je ceo dan. Međutim, g. Mihailo Cerović, inspektor policije, još u nedelju izjutra krenuo se sam za Beograd i, kako čujem, pošlo mu je za rukom da se probije kroz Zemun.
Učinio je vrlo dobro jer još istog dana, policija u Fijumi uhapsila je Negovana Rajića, činovnika Glavne Kontrole, zatim Kujačića, Robičeka, činovnika Ministarstva Finansija, Orelja, advokata iz Šapca i jednog malog, punog advokata koga sam često viđala oko opštine beogradske. Nama ostalima, ženi i deci, rečeno je da možemo ići iz Fijuma.
U ponedeonik, 14. jula izjutra, krenuli smo se; samo su gospođe Rajić i Kujačić ostale da čekaju šta će biti s njihovim muževima. Ali već na fijumskoj železničkoj stanici čekalo nas je iznenađenje. Saopštili su nam, da ne možemo u Zemun, jer je tamo već svaki saobraćaj prekinut nego da nas mogu izbaciti jedino u Oršavi za Rumuniju.
I onda je nestao jedan dug očajan put. Izuzimajući naše vagone i jedan oficirski vagon, ceo voz je bio prepunjek ruljama pijanih vojnika. Bili su mrtvi pijani i čas su pevali a čas psovali. Bilo je žalosno gledati, kako ti pijani vojnici pevaju a na stanicama žene, deca, stari iz glasa kukaju ispraćajući svoje vojnike i drhteći već unapred od rata.
Kad smo stigli u Zagreb, već je bilo objavljeno ratno stanje sa prekim sudom. I tu smo već čuli o strašnim stvarima koje su počinjene nad zagrebačkim Srbima. Zagrebačka železnička stanica takođe je bila zakrčena vojnicima i oficirima.
Nastavili smo put preko Ugarske. Celu noć, sutradan, u utorak, i celu iduću noć uši su nam bile zaglunute drekom pijanih vojnika i urlikanjem „Dole Srbija“. I svuda, na svakoj stanici iste scena: kuknjava, plač, ridanje treznih i očajnih.
Čuli smo, da do srede na podne treba da budemo u Oršavi, jer toga časa sve železničke stanice prelaze konačno u vojničke ruke i onda će nas izbaciti iz voza na onoj stanici na kojoj se zateknemo. Voz je mileo, Noć između utornika i srede, učinila nam se večnost i činilo nam se da nikada nećemo dospeti do rumunske granice.
Pa ipak u sredu izjutra stigli smo u Oršavu. Tu nas je dočekala jaka straža i pod tom stražom sprovedeni smo u jednu odaju u kojoj je već bila internirana masa Srba. U drugoj odaji do nas, bili su ostali naši podanici kojima je bilo dopušteno da se vrate u Srbiju, pa su samo čekali rumunski brod koji će ih provesti. I onda su počeli saslušavati nas tražeći koga će da zadrže.
Pred podne je stigao rumunski brod i na podne smo se krenuli za Turnu Severin. Ali su pustili samo nas, žene i decu, a od muških samo g. Dušana Alimpića i starca Eškenazija.
U Oršavi su zadržani:
- sin pok. Miše Markovića (mati i sestre prešle su u Negotin);
- Vlada Marković, šef ložionice (žena i deca prešla u Negotin);
- d-r. Jovan Krikner, sekretar trgovačke komore, (žena puštena i već stigla u Niš);
- d-r. Čeda Mitrović, profesor Univerziteta, (žena puštena i stigla U Niš);
- Čeda Stanković, činovnik Uprave Fondova;
- Milorad Antula, upravnik Klasne Lutrije;
- sin Toše Mihailovića, trgovca iz Beograda;
- sin Velislava Vulovića, bivšeg ministra;
- Pavle Ljotić, direktor učiteljske škole u Negotinu (žena i deca pušteni da pređu u Negotin);
- jedan sudija (Spasa?) iz Kragujevca;
- Nikola Nestorović, profesor Univerziteta i inženjer (žena i svastika otputovale u Bukurešt);
- Alkalaj, bankarski činovnik iz Šapca (porodica mu je puštena i već doputovala u Valjevo);
- jedan dečko rođak trgovca Matića (firma Matić i Soldatović).
Pored toga u Oršavi su zadržani i uhapšeni neki naši oficiri, koji su takođe bili na lečenju i čija imena ne znam.
Mi ostali, osim porodice Danila Vladisavljevića koja je otputovala u Bukurešt, odvezli smo se u Turnu Severin. Rumuni su nas lepo dočekali. Bila je već sreda uveče, kad sam čula da tu leži teško bolestan Vojvoda Putnik. Pošla sam odmah da obiđem njegovu ćerku koja je takođe bila s njim. I baš kad sam ulazila u kuću izlazili su lekari, koji su držali konzilijum. Srećom, opasna kriza je već bila prošla i moglo se nadati brzom oporavljenju. Vojvoda Putnik je ležao u kući Franasovića…
⁂
U četvrtak izjutra povezao nas je brod u Prahovo. Ne treba da vam opisujem kako nam je bilo kada smo kročili na našu zemlju. Tu nas je već čekao voz koji nas je odneo u Negotin. Stigli smo, dakle, najzad srećno, samo je na putu od Turne do Prahova gospođi Jeli dr. Dragog Nikolića, lekara, i jednoj njenoj rođaci nestalo svog prtljaga a i drugima, od putnika bile s ispremetane i desetkovane stvari.
Tako se išlo i takve se stvari dešavale, da ne mogu ni da se setim svih imena. Ali pored porodica koje sam pomenula, doputovale su s nama u Negotin još i porodice pok. Mite Đorđevića-Merdžana iz Beograda; Toše Mihailovića; gospođa Živojina Dačića; Eškenazijevi (otputovali u Aranđelovac) i još neke koje ne znam.
U Novome, na moru, ostala je ćerka Andre Nikolića, predsednika Narodne Skupštine, da sa Jelenom Lazarevićevom, nastavnicom, otputuje u Švajcarsku. Ostale su takođe na primorju gospođe Jaše i Tase Prodanovića, sa ćerkama i gospođa Domanović sa ćerkom, pa su i one odmah sutradan otputovale u Švajcarsku.
Gospođa Magdić i jedna njena prijateljica ostale su u Novome. Čulo se, da je uhapšen sin gđe Magdić.
Žena doktora Krstića ostala u Abaciji. Njen dever uhapšen.
Advokat Milivojević uhapšen, a žena mu ostala u Fijumi. Advokat Golubović takođe zadržan.
Sin Steve Ivkovića uhapšen u Oršavi (žena, otputovala za Niš);
porodica Steve Zarića, ostala je u Negotinu;
inženjer Milojković sa porodicom otputovao je iz Negotina negde u unutrašnjost Srbije;
gospođa Sabo sa decom otišla je u Vrnjce.
⁂
Šta je sa ostalima našim koji su bili na primorju — završila je g-ca Zarić — ja ne znam. Samo znam, da oni koji do utornika, 16. jula, nisu pošli iz Fijume, posle toga dana više nisu mogli na ovu stranu…