Svet, koji se divi srpskoj vojsci, i koji želi da sazna tajnu njene snage, biće još više iznenađen, kada sazna kroz kakve su sve prepreke i sa kolikih dalekih strana naši podanici hitali, da stupe pod pobedonosne srpske zastave.
Oni su nalazili načina da se izvuku iz Austrije, gde su hapšeni; oni su uspeli da se probiju iz Nemačke, gde zlostavljani i policijski paženi; oni su, pa čak i oni bez novaca, putovali po dve nedelje nalazeći daleke puteve samo da dopru u Srbiju.
Od Pariza do Beograda, putovalo se po dve nedelje. Od Berlina, preko Rusije, trebalo je i tri nedelje. Onima koja stižu iz Amerike, sa Novog Selanda, sa američkih ostrva — a njih ima na hiljade — treba više i od mesec dana puta. Pa ipak svi oni žure i mori ih samo jedan strah: da ne zadocne.
Ima li još koga naroda, koji može ovo da pokaže? Ali se zato i ima isto zadovoljstvo, da ih svuda — izuzimajući, razume se, Nemačku i Austriju — dočekuju sa oduševljenjem i najiskrenijim simpatijama.
Više od tih grupa, koje je objava zatekla u severnoj Evropi, vratile su se u Srbiju preko Nemačke, Rusije i Rumunije. U jednoj od tih grupa bio je g. Vasa Vulković, rezervni pešački kapetan. Evo, kako on priča o tom putu kroz Rusiju:
— Što smo se više odmicali od Berlina ka ruskoj granici, na železničkim stanicama bilo je sve jače vrenje i sve veća tišma. I naš je voz izvesno bio jedan od poslednjih putničkih vozova. Nemci, ne samo oficiri i vojnici, nego i masa gledali su nas mrko i mnogi od njih nisu se ustručavali da i glasno pokažu koliko nas mrze…
Ali čim smo prešli rusku granicu odjednom smo se osetili kao kod svoje kuće. Nešto više; osetili smo svu veličinu ruskog kolosa i svu onu silnu zaštitu koju taj kolos može dati. Kada smo stigli u Varšavu, taj utisak je samo pojačan. Ogromna ruska varoš, sa svojih blizu milion stanovnika, sa svojih pet impozantnih železničkih stanica, sa bezbrojem palata i nizom forova, koji čine utvrđeni logor oko varoši, davala je sasvim drugi utisak od onoga koji čovek ima upoznavajući Rusiju iz nemačkih i austrijskih listova…
Srdačan doček u Varšavi učinio je, da za tili čas zaboravimo ono što smo poslednjih dana pretrpeli u Nemačkoj. Naš tamošnji konzul Sajdeli svojski se trudio, da nam bavljenje u Varšavi učini što prijatnijim i da spremi za naš dalji put sve što se može.
Varšava je bila neobično živa i neobično vesela, kada smo stigli u nju. Na svakom licu ogledala se radost, što je došao dan razračunavanja. Na ulicama videle su se mase oduševljenoga saveta. I to oduševljenje nije bilo izveštačeno. Jer valja znati, da je u isti mah sa naredbom o mobilizaciji izašla i druga naredba kojom se apsolutno zabranjuje prodaja votke za sve vreme, dokle se mobilizacija ne izvede.
U trenutku, kada smo sedeli u gostoljubivom domu g. Sajdelija, naišla je kroz ulicu i zastala pred tim domom bezbrojna množina sveta. Rusi i Poljaci došli su da pred srpskim konzulatom manifestuju za Srbiju. Zagrmela je ulica od silnog klicanja Srbiji, srpskom Kralju i Prestolonasledniku, a zatim je cela masa zapevala rusku himnu: „Bože, carja hrani!…“
Klicanje i pojedine strofe himne ponavljali su sve dotle, dokle se konzul Sajdeli nije pojavio na balkonu održao jedan govor, koji je urnebesno pozdravljen. Ali masa nije se udaljavala; ona je manifestovala neprestano. Tada je Sajdeli izašao ponovo na balkon i saopštio, da će im predstaviti jednog srpskog oficira. Natrag se nije moglo i ja sam nekoliko trenutaka docnije morao sa balkona da klanjanjem odgovaram na ovacije koje su činjene Srbiji i srpskoj vojsci.
Odjednom, sa jezom, primetim kako se grmljavina utišava i kako kroz masu struju jedno sve jače.
— Pst, pst!…
Ja sam se već dosećao šta to znači pre nego što mi je Sajdeli došanuo:
— Hoće da vas čuju.
Govorio sam. Ne znam šta: valjda ono što je danas u duši svakog Slovena, jer masa je bila sve razdraganija i kad sam ja završio, zahorila se ponovo himna. Otpevali su tri strofe i onde se opet čulo:
— Pssst! Psst!
— Da ne traže sada da im i ja otpevam srpsku himnu? zapitao sam Sajdelija pomišljajući na svoj glas sa strahom.
— Valjda neće, odgovorno mi je i on u nedoumici.
Srećom odista nisu to hteli nego se jedan od njih zahvalio bratu Srbinu m zamolio me da ponesem pozdrav i tvrdu reč Srbiji, da se Rusija neće umiriti dokle god ne vidi opšteg vraga zgaženog u prašinu i dokle ne vidi celo Slovenstvo oslobođeno.
Sa himnom na usnama i slikom cara Nikole Drugog, mesto ikone, na rukama masa se zatim lagano udaljila. Kada sam posle podne bio primljen u posetu kod šefa đeneralštaba varšavskog vojnog okruga generala Oranskog (taj okrug zahvata deset administrativnih gubernija) ja sam naišao na iste tople simpatije prema Srbiji i na isto duboko samopouzdanje u našu opštu pobedu…
I svuda posle, na celom putu kroz Rusiju, osećali smo to isto. Nije bilo seljaka i plemića, nije bilo više nikakve narodnosti — sve to bio samo Rus razdražen za borbu, oduševljen za slovensku stvar. Svuda vojska okićena cvećem, svuda ruske ogromne spreme i svuda mase sveta sa ikonom — likom svoga cara…
U Odesi sedeli smo na terasi od najotmenijih restorana na samome moru. Velika umetnička kapela intonirala je bez prekida „Bože, caoja hrani!…“ Sva lica blistala su ozarena nekom unutarnjom radošću — na suprot onom mračnom i sumornom raspoloženju koje smo gledali na sve strane od Berlina do ruske granice. Raspoloženi i sami, mi smo žagorili na sav glas srpski.
Odjednom jedna od dveju dama koje su sedele za susednim stolom skoči na svoju stolicu i poče mahati kapelniku:
— Srpsku himnu! srpsku himnu!
— Srpsku himnu! prihvatio je sav ostali svet.
Muzika je za trenut stala, ali je uskoro zatim opet počela rusku himnu.
Sva srdita dama je naredila kelneru, da zovne kapelnika. U trenut oka on je već bio pred njom i izvinjavao se: kapela slučajno nije imala note srpske himne. Gospođa je bez reči otvorila svoju torbicu, izvadila je banknotu od 20 rubalja i pružila mu:
– Pošljite, neka kupe!
Deset minuta docnije, uz tapšanje i klicanje Srbiji, horilo i ponavljalo ko zna koliko puta preko prostranog i divnog odeskog zaliva; „Bože pravde“!…