Nekoliko crtica iz poslednjih ratnih dana
Beograd je od juče ostao gotovo bez vode. Na sve strane vidite ljude, žene i decu, gde ulicama vuku najraznovrsnije i najčudnovatije sudove: kante, kofe, bokale, balone, flaše, testije pa čak i kace, idu tako kroz ulice i raspituju gde ima vode, jer vide ipak negde ima, samo treba naći gde.
Jedan stari gospodin sedi pred mehanom, pije kavu bez vode i vajka se drugom jednom, što sedi za drugim stolom i pije vino s vodom (jer za vino gostioničar će uvek naći vode):
— O, brate, šta ćemo bez vode?!
A onaj drugi mu ravnodušno odgovara:
— The, šta da mu radim: Mi u Beogradu ne znamo, šta da radimo bez vode, a Austrijanci opet ne znaju, šta da rade sa ovolikom vodom oko Beograda, pa ne znaš kome je gore. Ali ipak biće da je njima gore!…
⁂
Naših malih gamena, što prodaju novine, ima toliko, da je među njima nastala ozbiljna konkurencija, u kojoj vrlo često igraju glavnu ulogu batine; najpre se konkurenti izbiju između sebe, pa onda dođe pozornik te, onako u neku ruku kao sud dobrih ljudi, izbije obojicu i učini kraj konkurentskoj raspravi.
Ali ima među njima, koji su manje ubojiti a više duhoviti pa se staraju da drugim srestvima suzbiju konkurenciju i zadobiju mušterije. Tako na primer juče sam video jednog takvog bosonog prodavca, koji je, jureći Terazijama, „svojeručnim“ stihom mamio mušterije. On se drao iz svega grla:
„Najnoviji telegram, večernje izdanje, propada Franjino imanje, još malo pa je sve nestalo!…“