Danas stiže u Petrograd knez Arsen. Na vest da je buknuo rusko-japanski rat on je kao dugogodišnji ruski oficir, koji je bio izašao iz ruske vojske samo zato, što je hteo da pređe u srpsku vojsku, odmah pohitao na svoje staro mesto, među svoje stare drugove, da se bori u redovima ove vojske, u kojoj je prvi put pripasao sablju i pod onom zastavom, na koju se prvo zakleo. Ta vernost spram zemlje, koja mu je, dok je bio izgnanik bila otadžbina, lepo karakteriše kneza Arsena i kao čoveka i kao vojnika. Ona pokraj toga još i dokazuje, koliko je u njemu još živa uspomena na deda mu, Karađorđa. U našem veku, u kojem se sve brzo zaboravlja, gubi, u kojem sve brzo degeneriše, knez Arsen ovim svojim postupkom pokazuje, da zna čije ime nosi i da ume da ga nosi. A to nije mala stvar. Ono što bi kod drugog nekog u očima celog sveta izgledalo kao neka osobita vrlina, izgleda kod potomka jednog heroja samo kao izvršena dužnost. Ipak to zato nije manja zasluga. Ko veliko breme nosi, a junački ga nosi junak je i sam.
Kao god i naš Kralj, koji je u francusko-pruskom ratu, na bojnom polju stekao za lično junaštvo svoje najlepši orden na svetu, francusku Počasnu Legiju; kao god naš Kralj, koji je, kad je buknuo hercegovački ustanak, bez titula i bez zvanja išao da se bori po hercegovačkim gudurama, samo zato što mu je to dužnost nalagala, dužnost prema svom narodu i prema svom imenu isto tako i mlađi brat Kraljev, knez Arsen ide na Daleki Istok da se bori kao i svaki drugi ruski vojnik za rusku čast i rusku veličinu.
Glas o tome zabrujaće kroz celu Srbiju i celo Srpstvo. Skoro, vrlo skoro može doći vreme, da i mi sami budemo primorani, da oružjem branimo svoju zemlju i svoja prava. A kad to bude, ceo narod ići će u rat, pa ma kako on težak bio i opasan, s punim poverenjem u one koji ga vode, u svoga Kralja i Kraljev dom. Uspomena na Crnog Đorđa i verovanje u njegov duh još živi duboko u narodu, kao simbol srpskog junaštva.
Ali osim toga, put kneza Arsena na Daleki istok ima još i jednu drugu dobru stranu po nas. Rusija se danas odista nalazi u opasnom položaju ne zato, što su joj Japanci opasni, no što iza njih stoji čitava jedna koalicija, koja je tvrdo rešena, da iz ovog zapleta izvuče korist po sebe, na štetu Rusije, a možda i Japana. Mi Srbi ne možemo joj pomoći; suviše smo i mali i slabi; ne možemo joj dati ništa u naknadu za toliko učinjene usluge i za toliku rusku krv, prolivenu na našim bojištima. Ali jedno bar možemo: da kažemo Rusiji da smo uz nju i da joj želimo da pobedi. A to, — bolje no sve reči, bolje no sve deklamacije, — dokazuje najočitije taj fakt, što za nju ide da se bori rođeni brat našega Kralja.